ČUDESNA ČETVORKA

piše: Kitana Žižić

Gledajući finalnu večer Eurosonga 11. svibnja 24., uznemirila sam se. Od velike ljubiteljice evrovizijskog spektakla odavno sam postala potpuno nezainteresirana za to popularno natjecanje. Onih nekadašnjih veličanstvenih pjesama i njihovih izvođača više nije bilo. Barem po mom osjećaju i ugodi uhu, a nije da sluha nemam.

Ovogodišnje prve četiri plasirane pjesme najviše su mi se svidjele, pretpostavljam da naslućujete da mi je ipak Baby Lasagna bio favorit, i ostao pobjednik ovogodišnjeg spektakla. Sačuvat ću ga u srcu kao i sve one predivne vječne pjesme i glazbene zvijezde kroz desetljeća.

Čitava obitelj nekada bi se ugodno smjestila ispred ekrana, nestrpljivo iščekivala glazbenu poslasticu, nagađala tko će „sjesti na tron“, a ako bi pjesma bila izuzetna, kao napr. Apres Toi s Vicky Leandros 1972. godine, odmah smo znali da će biti pobjednička i ući u povijest. Imala sam tada dvadeset i dan danas je pjevam.

Na kolajnu glazbenih bisera nizali su se novi, kolajna je bivala sve duža, ali kao da se nešto ozbiljno poremetilo u svemiru ili u ljudima. Nisam više mlada ali nisam ni zadrta kao što nisam ni jedina koja strepi za budućnost naraštaja koji će naslijediti ružniji svijet od našeg. Promjene su neminovne, ali ove kojima svjedočimo ne ulijevaju nadu u bolja jutra.

Ni Doru nisam više pratila. Onda se dogodio Let 3, nisam fan rock sastava iz Rijeke i nisam presretna zbog njihovog modnog izričaja, ali svidjela mi se otkačenost i provokativnost u službi odašiljanja poruka. Izazvali su priličan interes i pomutnju svojim dolaskom na natjecanje za evropsku glazbenu nagradu a mi se u Hrvatskoj podijelili na one, koji su s gađenjem pratili njihov nastup, pomalo se i sramili našeg predstavnika, i one koji su se usudili očekivati dobar plasman ako ni zbog čega, onda zbog začudnog nastupa i prihvaćanja Mame ŠČ od strane djece, koji su neodoljivo iskreni.

Dora 2024. iznjedrila je čudo, čudo koje odgovorni za izbor pjesama nisu ni prepoznali, već ga rezervirali za slučaj da netko odustane. Sklonili su ga kao „Maćeha Pepeljugu u zapećak“. Svemir je reagirao i netko je odustao (zna se tko). I čudo je otišlo u Malmö. Ujedinio je Hrvatsku u radosti i nadi. Možda je bilo skeptika ali samo u promilima, svima su nam srca narasla do velikih sportskih, divili smo se njegovoj iskrenosti, spontanosti, marljivosti i stvaranju s prijateljima po metodi „sam svoj majstor“. Zavoljela ga je i Evropa, zavolio ga svijet. Kako i ne bi takvog zdravog, lijepog momka kakva mladost i treba biti. Naša zemlja je i zaplesala, plesalo je veliko i malo, svi kao jedan. Kakav moćan osjećaj snage i ponosa što je On naš.

Da bih osigurala neometani užitak praćenja Finala, vratila sam se iz Hvara odmah po obavljenom poslu. Kad je žiri počeo dijeliti „šakom i kapom“ dvanaestice Nemi, premda je i njegova pjesma lijepa, uznemirila sam se. Ne mogavši izdržati nemir i gnjev, jer mi je bilo očito da Nemo kao nebinarna osoba ima prioritet, otišla sam demonstrativno na spavanje. Nemam ništa protiv različitosti, ali naglašavanje tih drugačijih koji nam se nameću na razne načine kao Paradama ponosa, sve u meni uzbunjuje. Izaziva suprotan efekt.

U noći me je radio obavijestio da je naš Marko drugi, ali po glasovima publike premoćno prvi. A Nemo je dobio za pobjedničku pjesmu najmanje glasova publike u povijesti Eurosonga.

Ujutro sam pogledala ostatak finalne večeri. Dok se jezičak na vagi kolebao između Baby Lasagne i Nema u očekivanju onih iskrenijih glasova od glasova politiziranih žirija, mobitelom sam fotografirala njih dvojicu na ekranu. Dovoljan je samo pogled na njih da, s obzirom na statuu koja je otišla u ruke Neme, potvrdimo bojazan da i Evropa i svijet ne idu u dobrom smjeru.

Od Hrvatske samostalnosti moju tugu i nezadovoljstvo vođenjem Lijepe Naše, razbila su samo četiri događaja, kad smo svi ili gotovo svi bili kao jedan i „svoj na svome“. Četiri događaja od kojih je jedan bio tužan, ali mi je čak i taj ispunio srce ljubavlju i ponosom.

Prvi je bio kad je Goran Ivanišević osvojio Wimbledon 2001. godine. Mnogi smatraju da je Ivaniševićevo osvajanje Wimbledona možda najljepša priča u povijesti svjetskog sporta. Imao je takvu karizmu da su ga i Englezi voljeli. A ja, koja ne volim pretjerani šušur, rijetko pratim sport, skoro nikada, ne volim masovna okupljanja, taj dan kad je On dolazio u Split, svih sam u kući požurivala da ne bismo zakasnili na doček. U čudu su me gledali. Cijeli Split i okolica uža i šira slila se na splitsku rivu. Većina je pješačila kao i mi s udaljenog kvarta Brda. Srce mi je lupalo glasno i presretno. Kako sam Gorana voljela tada!

Kad se Hrvatska nogometna reprezentacija vraćala sa srebrnom medaljom sa svjetskog prvenstva u Rusiji u srpnju 2018. bio je drugi sretni događaj. Prvi put sam bila prikovana za ekran zbog nogometa. Skoro se zaljubila u Mandžukića, a moja petogodišnja unuka u Luku Modrića. Kad je shvatila gledajući prijenos dočeka naših nogometaša da „njen Luka“ neće doći u Split, gorko je zaplakala. Bila je neutješna.

A samo dva tjedna kasnije umro je Oliver Dragojević, najsjajnija zvijezda na glazbenom nebu Hrvatske. To kako je On pjevao i dirao strune naših duša ne može se ponoviti. Utonuli smo u duboku tugu poštujući njegov izbor da ne produžuje agoniju opake bolesti. Izuzetno hrabar, principijelan, zaljubljenik u ljude, otoke, more, ribarenje, skroman i društven, ne praveći nikakve razlike među prijateljima prema uvriježenim znakovima uspješnosti, doživio je takav ispraćaj kao nitko na svijetu. Povorka je prošla rivom, zakrčenom obožavateljima, a plovidba od Splita do Vela Luke ispraćena je svim postojećim plovilima, s vatrometom i sirenama, u svakoj luci plovidbenog reda dočekivali su ga nove brodice, brodovi, gliseri i nastavljali put s njim do odredišne luke.

I četvrti Baby Lasagna. Opet sam poletjela zahvaljujući njemu, ma kako kratko trajao taj let.

 

 

 

5 1 vote
Article Rating

Related Post

Subscribe
Notify of
guest
2 Comments
Newest
Oldest Most Voted
Inline Feedbacks
View all comments
Ciril Uzelac
Ciril Uzelac
9 days ago

Ja bih dodao još jedan, peti događaj koji smo u velikoj većini pozdravili i svoje jedinstvo učvrstili.
Oslobađajuća presuda Gotovini i Markaču oslobodila je Naciju koja je napokon slobodno prodisala.

Kitana Žižić
Kitana Žižić
8 days ago
Reply to  Ciril Uzelac

U pravu ste.