Anela Borčić
U danu kad sam te upoznala
nad otokom se vrijeme jednako
mrvilo i plodilo ljudima kao i uvijek
i jednako je jasno izvirala hladna
svjetlost iz tvrdog mora siječnja
Sunce tvoje zjene još me
za rukovanja ogrijalo proljećem
i do noći postadoh vitica loze
Vitica loze lomna nježna
podivljala
čežnjom što se pružila
oko tebe obavila do raja
Strahom se slomih
ljubav ne uzvratih
K´o vitica loze vijem
vjetrima gluhih godina