Anela Borčić
Rekao si mi zatvori oči i osluhni načas
Rekao si mi ali molim te i prestani disati
Tišina u polju je bila takva da se čulo
jedino kako oblaci klize nebom
raskošni bijeli oblaci po akvamarinu
Proizvodili su zvuk sličan otkucajima srca
sličan zvuku crijeva, sličan zvonjavi u
našim ušima za koju bi najradije da nije
i više nisam bila sigurna u poredak stvari
Što ako je svijet kutija u kutiji i mi smo u njoj
Ovo nebo je glatka ploča našeg razuma
oblaci su misli koje razmjenjujemo u pustoši
a zvuk je otpor koji stvaramo negodovanjem
Zvuk oblaka, zvuk naših neizgovorenih riječi