piše: Filip Ćorlukić …Iz knjige “Moja sjećanja na minulo stoljeće”
Sutra ujutro Marjan je stigao nešto prije osam. Zanimljivo je da se uopće ne sjećam opraštanja s mojima. Ipak je to put u potpunu neizvjesnost i moralo je biti dojmljivo, ali se ničega ne sjećam.
Sjećam se tek jednog događaja od prilike pola sata kasnije. Marjan i ja smo išli putem laganom uzbrdicom, a pored nas su išli pojedini vojnici bez ikakvog vojničkog reda. Nije ih bilo mnogo. Ja sam na sebi imao tenkovsku crnu odoru, koju mi je dala majka moga u borbi poginulog krizmenog kuma. Preko toga sam imao tatin željezničarski kožni kaput s krznom, a na glavi kačket. U desnoj sam ruci imao štap, što je onda bilo u modi. Ne sjaćam se da sam imao bilo kakav paket s hranom i nešto rezervnog donjeg rublja.
Kad smo malo zastali da se odmorimo, pored nas su prolazila trojica vojnika u njemačkim odorama i znatiželjno su nas gledali. Jedan od njih je glasno, na hrvatskom jeziku upitao ostalu dvojicu:
“A koji su ovo?”, na što mu je drugi odgovorio: “Ma, nekakvi kokošari. Kad još malo odmaknemo, premlatit ćemo ih. Onaj ima dobar kožni kaput, koji možemo dobro prodati.”
Zaprepastio sam se, a i Marjan je izgladao prestrašen. Nisam znao da se, izuzev partizana i četnika i naši vojnici bave takvim stvarima. Još smo malo pričekali na tom mjestu i vratili se kući, ili da sačekamo da obećana vojska ipak dođe u Tuzlu, ili pak naći neku bolju prigodu za izlazak iz Tuzle.
Tih nekoliko dana Tuzla je bila grad potpuno bez vojske. U desetak km udaljenom Lukavcu bila je ustaška bojna Avdage Hasića i – to je sve. Međutim ni partizanskih jedinica nije bilo u blizini. Svi smo nešto čekali. Konačno se pojavila i nekakva partizanska jedinica i bojna se povukla u Tuzlu. To je tad bila jedina obrana Tuzle, a budući da je cijla obrambena linija dugačka oko 17 km, svaka pomisao na uspješnost obrane bila bi besmislena.
Oko 22 sata došao nam je Romeo Bem, susjed, predratni komunist, a sada ustaški poručnik. Rekao nam je da je “ona izdajnička stoka” Zeleni kadar prišao partizanima i da dolaze skupa s manjim partizanskim odredom. Stoga se bojna ujuto povlači iz Tuzle, pa ako i ja želim s njima, da odmah krenem s njime i da prenoćim u zapovjedništvu bojne, u centru grada. Tu nije bilo što za predomišljanje. Opet se ne sjećam nikakva opraštanja, znam da sam spavao na fotelji u bojnikovoj kancelariji i kad su me rano probudili, shvatio sam da sam se u snu upišao u hlaće. Nema presvlačenja! Romeo mi je dao pušku i ustašku kapu, jer bih sa šeširom koji sam imao na glavi mogao biti meta našim vojnicima. Kad sam izašao na glavni trg ugledao sam jednog vojnika, zalegao iza “šarca”, koji prema željezničkoj postaji ispaljuje kratke rafale.
Trčeći smo krenuli ulijevo, prošli pored crkve, gimnazije i pošte prema Capar ulici. Odmah na početku bila je kuća lijepe Srpkinjice Mile Kljuić, koja mi se jako sviđala, a njezin joj stariji brat nije dozvoljavao da se viđamo. Malo sam zastao, pogledao u prozore, ali iza spuštenih zavjesa nisam ništa vidio. Glasno sam rekao: “Do viđenja Mila“, i nastavio trčati. Ubrzo smo skrenuli udesno s ceste i nastavili trčati uz travnatu strminu prema vrhu, na kojem su se nalazili obrambeni rovovi.
Nisam čuo pucnjeve, ali sam u jednom trenutku zapazio da se mjestimično podiže trava iznad malih kupova zemlje. Znao sam da su to metci koje netko ispaljuje na nas, ali sam siguran da uopće nisam osjećao strah.
Odjednom se iz rova ispred nas podigao vojnik s poprečno podignutom puškom u desnoj ruci i povikao :
“Ne pucajte, ja sam ustaša, sam sam u rovu!”
Bio je to mlad vojnik, približno mojih godina, a bila je to jedina obrana Tuzle s te strane grada! Tako je 17. rujna 1.944. Tuzla konačno izgubljena…
Dan je bio lijep, sunčan, a mi smo bez nekog reda išli prema Brčkom. Od ranije sam znao da u domobranskim i ustaškim postrojbama ima i Srba, ali sam tada prvi put jednog i susreo. Zvao se Đoko, bio je izrazito mršav, ali je nosio strojnicu. Svojim nas je pričama zabavljao cijelim oputem. Pričao je da je prvo bio domobran, a kad su njegovu jedinicu napali i zarobili partizani, on sakrio među poginule, poslije je otišao četnicima, pa iz četnika prebjegao ustašama – da branim ovo malo jadne države – kako je ozbiljno rekao.
Oko podne se iznenada začula pjesma i vriska, paljba iz svih oružja i izbacivale rakete raznih boja. Pročulo se da je Tito poginuo – pa sa vojska veselila. No uskoro smo tiho krenuli dalje i pred večer stigli u selo Bijelu, osamnaestak kilometara ispred Brčkog i tu smo se zaustavili na velikoj zaravni oko crkve. Za večeru je bojnik Avdaga od seljaka kupio vola, ne sjaćam se kako je priređen, niti jesam li jeo nešto od toga mesa. Spavao sam pod krošnjom jednog velikog drveta. Puška mi je na putu samo smetala, a budući sam smatrao kakao mi više neće trebati, odlučio sam je u selu zamijeniti za hranu i to mi je vrlo brzo uspjelo. Jedan seljak mi je za nju dao velik komad suhe slanine. Obojica smo bili zadovoljni razmjenom.
Negdje oko podne u blizinu nam je došla veća postrojba esesovaca. Izdvojio se jedan dočasnik i s dva vojnika došao među nas. Tražio je od bojnika dozvolu da dođu i provjere ima li među nama prebjeglih SS-vojnika. Bojnik ih je ljutito potjerao i cijela je njihova postrojba otišla. Ja sam ogladnio pa sam pod drvetom pod kojim sam spavao naložio vatru, i na drvenim štapićima pekao komadiće slanine.
Odjednom sam čuo karakteristične «bum» zvukove ispaljivanja bacača mina, koji su dolazili ispod brijega, pa sam automatski zalegao i pokrio se mojim kožnim kapitom i odmah začuo zvižduk granata i eksplozija od kojih je jedna eksplodirala u mojoj neposrednoj blizini. Snažno me je potresla i zaglušila mi uši. Nisam osjetio da me je išta udarilo, pa sam brzo otkrio glavu i pogledao okolo. Vatra je bila prilično raskopana, par metara iza tog ognjišta ugledao sam mali krater, a stotinjak metra dalje, kako se lanac njemačkih vojnika s isukanim puškama kreće prema nama.
Ustao sam, stresao s kaputa zemlju i grančice i – to mi i danas izgleda i čudno i smiješno – bio sam zadovoljan što mi kaput nije pocijepan. Granata je u mekoj zemlj prodrla duboko, pa je egsplozija zemlju i gelere izbacila ljevkasto prema gore. Tek tada sam shvatio da me to spasilo. Nisam osjećao strah, nego nakakvo zlobno zadovoljstvo što me Nijemci nisu uspjeli pogoditi.
Pokupio sam štapiće sa slaninom i ostale stvari pa krenuo prema crkvi. Uz crkveni zid sam ugledao jednog ranjenog vojnika, kojega je već pregledao njemački liječnik. Vojnik je gledao u liečnika i smješkao se, a onda je zatvorio oči i okrenuo glavu ustranu. Bio je mrtav.
Na zahtjev njemačkog časnika čitava je bojna postrojena za pregled. Svi smo se morali skinuti do pojasa. Budući da su pripadnici SS postrojbi ispod pazuha imali utetoviran znak, tražili su ima li netko od nas taj znak. Ne sjećam se jesu li među nama pronašli nekoga takvog.
Nakon kontrole se njemački časnik prepirao s bojnikom Hasićem. Optuživali su ga da smo Tuzlu napustili bez odobrenja i zabranili nastavak puta prema Brčkom.
…