Iz naše arhive/ objavljeno 22.03.2019.
Dragica Šimić
Napravi mi bako lutkicu od platna.
Počešljaj joj kosu od svilena konca.
Od kartona tvrdog nek joj bude kuća
A prozor na zidu poklopac od lonca.
.
U dvorište stavi mahovinu staru
Što ti bako, tamo pod prozorom raste.
Zamisli da dan je prepun sunca topla
A na nebu lete male plave laste.
Skupa ćemo dozvat proljeće u krošnje
Spravljene od vune od tvog starog šala.
Tratinčice bijele izvest će od konca
Bako, tvoja slatka unučica mala.
Ne treba nam puno da budemo sretne
Naše spretne ruke, naša bujna mašta.
Bez poklona skupih zaigrat se znamo
I možemo svašta, svašta, svašta.
Današnja djeca imaju svega i previše Ružo ali nemaju naše vrijeme. A upravo vrijeme je potrebno da pružimo unucima bajke pa bar samo u pjesmama. Krpene lutke su iz jednog starijeg vremena u kojem sam i sama živjela i sjećam se da je moja majka izrađivala takve lutke za mene. Za to je bilo potrebno i vrijeme i ljubav i predanje i pamtilo se dugo, dugo.
Lijepa pjesma. Tako je nekada bilo. Iz ničega stvarana su mala remek-djela, satkana od puno mašte i snova.