piše: Sanja Rotim
Danas su u šumi sve životinje uzbuđene. Medo je izašao iz svog brloga, još je zijevao. Zima ih je konačno napustila. Stigla je lijepa Vila proljeća odjevena u haljinu istkanu ljubičicama i pupoljcima. Na glavi je nosila krunu od tratinčica i sva je mirisala na prirodu.
“Ponovno smo zajedno, drage životinje”, rekla je Vila proljeća.
“Toliko smo te s nestrpljenjem čekali. Baš je krasno kad krošnje drveća ozelene”, rekle su joj zahvalne životinje, “kad bi ti samo mogla biti uvijek sa nama!”
“Pa znate da ne mogu. Stižem svake godine oko 20. ožujka na proljetni ekvinocij.”
“Što to znači, vilo?”, upitao je radoznalo zec.
“To je ravnodnevnica, dan i noć tada jednako traju”, rekla mu je veselo mudra sova.
“Tako je. Bit ću s vama točno tri mjeseca, produžavat ću vam postepeno dane i napustit ću vas na ljetni solsticij.”
“To je najduži dan u godini”, rekla je ponosno sova.
“Uh, ova sve zna”, pomislio je namrgođeni zec.
“Hoćemo li napraviti doček pticama?”, upitala ih je Vila proljeća.
“Može”, odgovorile su uglas životinje.
Cijela šuma je pjevala:
“Dobro nam došle, ptice lastavice.”