piše: Milan Rajšić
Tema bicikl(a), a posebice 76 kilometara dnevno, izazvala je brojne reakcije i komentare.
Iako u Njemi postoji 29,9 milijuna (precizni statistički podatak pedantne njemačke birokracije za godinu 2020.) bicikla na elekto pogon, popularno zvanih Pedelecs i iako je moj sin Filip prije godinu dana ponudio “modernizaciju”, ja sam još uvijek El Clasico.
Kod mene se radi kako Spišić pjeva u svojoj baladi, o dva kotača, o dvije-tri štange i jednom sicu…
Najčešće je taj bicikl starije generacije tipa Hercules ili Prophet, kakvi se mogu naći odbačeni sirom Njeme, a u potrazi za Dolce Vita, s Pedelecs. Uz malo truda i par intervencija, ovaj komad od par štangi i dva kotača, prelazi još tri-četiri tisuće kilometara, ili bolje rečeno, dok ga se ne zaboravi zaključati i dobro vezat’ lancem (Bora Čorba), a onda Ciao Bella…
Sic je problem za sebe, i koliko god dobar i nov bio, on je još uvijek samo predmet na kojemu se stražnjica muči satima i kilometrima. Pored toga je problem i etičko pitanje, voziti biciklu ili bicikl. Ja vozim isključivo biciklu, jer ne mogu više ni zamisliti, a kamo li prebaciti nogu preko sica. Damska bicikla za starog gospodina. Il’ možda, damski bicikl? Sasvim svejedno, glavno da ne pravim akrobatske vježbe.
Onoga dana kad ne budem mogao voziti i gurati biciklu i bicikl, kupit ću si za kraj života Vespu. Pa onda pjevati Novoselovu: Kad si kupim mali motorin, aj ća ću letit s njin...
A do tada Špišić:… ja došel sam ti reći, da ideš u vražju mater i ti i tvoj elektro Pedelecs bicikl. Požderi si ga!
Postoje dani kad ne ide. Postoje dani kad ne napišem ni jednu jedinu rečenicu. Ponekad je to zbog toga što rečenice ne prolaze kroz glavu, a ponekad je to zbog toga što ne nađem vremena da sjednem i napišem ono što prolazi kroz glavu.
Posljednjih trideseti četiri godine, gotovo da nije postojao niti jedan dan u kojemu nisam vozio biciklu ili hodao. U pravilu je to dva do tri sata brzog hoda plus, tridesetak kilometara, koliko je daleko Luxemburg, biciklom. Ponekad samo hodanje, a jučer samo bicikliranje.
Osjećam se toliko dobro, kao nikada ranije. Nažalost, starenje se primjeti svakoga dana sve više i više. U sitnicama koje još ne znače alarm, ali koje u svojoj sumi vode prestanku bavljenja pojedinim aktivnostima. To je normalni slijed stvari.
Prije dvadeset godina radio sam deset sati dnevno, svakodnevno trčao deset kilometara, tri puta tjedno igrao nogomet, nedeljom šetao i planinario s djecom, posjećivao kina i kazališta, ponekad ali rijetko sjedio u kavani, preostalih pola sata potrošio na novine i/ili knjigu…
Danas ustajem u 5.30 i rijetko dočekam deset navečer. Na sreću, ARTE do toga vremena prikazuje odlične nove i stare filmove. U tom vremenskom rasponu, vozim, trčim, hodam, kuham, čitam, sretnem se s unukom, drijemam i najčešće – tražim.
Svakog dana se potroši nekoliko minuta na traženje neke kartice, šifre za neku od aplikacija, neki od važnih ili nevažnih papira i papirića…
Zemaljski dani teku.
Nekada sam u Osijeku minimalno deset puta tijekom dana bio u kavani. Danas, mjesecima planiram sjesti u kafić u Luxemburgu, ali još nisam i sto posto siguran da ću to napraviti. Bolje ću uz rijeku uživati u proljeću koje dolazi. Malo hladno, ali je proljeće.