Sven Adam Ewin
Spavaš u ledu. Pauk ti mrežu prede.
Blistaju rese na zaleđenoj lijeski.
Tebi do nogu dva divna sužnja sjede:
Rab Solženjicin i Fjodor Dostojevski.
Što rade oni? Sve na proljeće sluti.
Jedan u zemlju, drugi u nebo gleda.
Ti se protežeš. Udovi su ti kruti.
Jenisej puca uz grmljavinu leda.
A oni?… Kao na obalama Neve,
Iz torbe vade knjige. Pjesme ti poju.
U oku njinom cvrkuću prve ševe.
To bardi nježno bude Ninočku moju.
Ti bi spavala…. Ti si još uvijek dijete.
Nema spavanja, Nina!… Ždralovi lete.