piše: Bosiljka Schedlich
Početkom 1973. uprava Telefunkena je odlučila da će u svibnju zatvoriti dom za žene u Wielandovoj ulici, koji sam vodila i u kojem sam stanovala. Ponudili su mi da vodim dom s 250 žena i muškaraca. Odbila sam jer uz takav posao, studij ne bi bio moguć.
To se poklopilo i s Bertovom željom da s prijateljima iznajmimo zajednički stan i da stanujemo u Wohngemeinschaft, što je tada među studentima bilo moderno.
Uvjet vlasnika odabranog stana bio je da su stanari u braku, a to su ispunjavali samo Jutta i Jürgen. Stoga smo Bernd i ja u matičnom uredu prijavili sklapanje braka, ali o tome nismo upoznali nikoga od naše rodbine. I to je bilo u duhu naše generacije.
Mi smo htjeli živjeti slobodno, drugačije od naših roditelja. Ja sam, doduše, mislila da je zbog mojih roditelja ipak dobro što ćemo se vjenčati, da ih ne bude sramota pred rodbinom i selom.
Obilazeći buduće mladence, čiji su podaci dva tjedna bili izvješeni na vratima matičnog ureda, jedan fotograf je došao i na Berndovu adresu. Pred zgradom je naišao na Berndovog oca koji je popravljao bicikl.
– Što hoćeš, fotografirati vjenčanje mog sina? čudio se Heinz.
– Zar je pohlepa dotle stigla da danas izmišljate i lažete, vikao je za njim.
– Da se moj sin ženi, ja bih to prvi saznao!
Nakon petnaest dana nas dvoje smo u svakidašnjoj odjeći, s Juttom i Jürgenom kao kumovima, stajali pred matičarom koji je pročitao naše podatke i nas četvero pozvao da potpišemo isprave.
– Vi sigurno ne želite prigodni svečani govor, jer ionako ne držite do toga, dodao je nakon toga. Sve to skupa nije trajalo ni deset minuta.
Da bar malo izgladimo konflikt, Berndove roditelje i brata tog smo dana pozvali k meni u dom na večeru. Svekar mi je platio prsten.
– Da tvoji ne bi pomislili da si se udala u obitelj, koja nije u stanju ni vȇru da ti kupi.
Naši kumovi su ubrzo nakon našeg vjenčanja napustili Berlin. Jürgen je dobio posao u Zapadnoj Njemačkoj. Tako smo nas dvoje, umjesto da s prijateljima uselimo u veliki stan, da s kumovima počnemo živjeti u stambenoj komuni, uselili u sobičak u stanu Berndovih roditelja, k svekrvi i svekru.
Bernd me počeo uvjeravati da trebamo uživati u slobodi, jer da ja sada nemam nikakvih obaveza. Predložio je da odemo na ljetovanje.
Kakvo ljetovanje? Ja na to nisam pomišljala. Ja nisam znala za ljetovanje, kao ni za putovanja, kao što za njih nisu znali ni moji roditelji, ni ljudi iz našeg sela. Selo se napuštalo jedino za blagdane, kad se u susjednom selu posjećivalo rodbinu. Ja sam prije odlaska u Berlin na put otišla samo jednom, kad mi je bilo sedamnaest. Majka me povela k tetki Matiji u Otok kod Vinkovaca, kuda je Matija s Ivanom odselila nakon rata. Na veliki godišnji pazar u Drniš, gdje se trgovalo malom i velikom stokom, hranom i alatom svih vrsta, odlazio je pak onaj tko je nešto htio prodati ili kupiti.
Ali ponudi da na mjesec dana odemo u Pariz nisam mogla odoljeti. Jednom biti tamo, gdje su disali i pisali Voltaire, Proust, Camus, Baudelaire! A nakon toga ćemo preko Italije na dva mjeseca do mojih u Dalmaciju.
Dan prije polaska nazvao me otac. Uspaničarenog glasa mi je rekao da mi je majka teško bolesna i da mora u bolnicu: Možda je nećeš ni zateći živu. Pariz je otpao. Krenuli smo direktno u Kaštel Sućurac. S osmijehom na licu dočekala nas je moja majka, živa i zdrava.
– Otac nije loše mislija, samo je tija da odma dođeš kući, da se ne skitaš po tuđen svitu, tješila me.
Tada nisam ni slutila kako će čežnja za kućom ujediniti mog oca i mog muža. I da mi nikada nećemo otputovati u Pariz.
Kad je otac čuo da su Bertovi (tako su moji zvali mog muža) roditelji čeznuli za kućicom s vrtom, ali da se nikada nisu usudili uzeti kredit i da zbog toga još uvijek žive u unajmljenom stanu, predložio nam je da nas dvoje, tu na moru ostvarimo taj san – za njih i za nas.
– To je dobra ideja, rekao je Berti oduševljeno, imati svoju kuću i ocu ostvariti životni san da sjedi na terasi i gleda na more. Moj je otac sanjao da ću se ja vratiti kad izgradimo kuću.
Situacija je bila veoma povoljna. U Jugoslaviji je sredinom 1970ih inflacija galopirala sve većom brzinom, pa je nama, vlasnicima njemačke marke, sve bivalo još jeftinije. Dinaru je opadala vrijednost i cijene su rasle iz mjeseca u mjesec, iz dana u dan i na kraju iz sata u sat. Zarada je isplaćivana u milijunima.
– Ti milijuni ne vrijede ni papira, na kojem su tiskani, tako su govorili ljudi dok su u rano ujutro, u repovima, čekali da se otvore prodavaonice. Kupovali su sve što bi zatekli, a ne zato što im je to trebalo. Pravili su zalihe, pa su se police brzo praznile. Mara, susjeda mojih roditelja, oboljela je na plućima, jer je prostor ispod kreveta ispunila paketima deterdženta za pranje rublja.
Nas dvoje smo krenuli u potragu za zemljom, na kojoj će stajati naša kućica s pogledom na more.
Razgledavali smo obalu od Primoštena do Omiša. U Ražnju nam se svidio mali poluotok u nenastanjenoj uvali. Zamišljali smo malu kućicu s puteljkom do mora i planirali gdje će biti pristup do ceste. U selu smo se kod ribara, koji je sjedio u hladu na klupi, raspitivali za vlasnika poluotočića.
– A dico moja, ča će van to. To van ništa ne vaja. Tu more zimi udara i sve poplavi.
Napustili smo Ražanj i odvezli se u Marinu. U Slobodnoj Dalmaciji smo otkrili ponudu za zemlju blizu mora, ali vlasnika nismo uspjeli pronaći. Ljudi su nas čudno gledali i odmahivali rukom. Sljedeći put smo se odvezli prema Omišu. Vozili smo polako, zaustavljali se i gledali naokolo ne bi li ugledali daske zabodene u zemlju na kojima piše NA PRODAJU. Potraga je završila s ručkom u restoranu Mali raj u Dugom Ratu. Ali ni u restoranu nam nitko nije mogao pomoći. Tko zna nije li to bilo zbog moje kratke suknje ili zbog Berndove do ramena dugačke kovrčave grive?
Prošao je mjesec dana, a mi još ništa nismo našli.
– Danas iđen s vama, ponudio je otac i sjeo do vozača.
– Vozi za Trogir!
Nakon mosta do Čiova skrenuli smo na desno i uz more stigli do plaže u podnožju Okruga Gornjeg.
– Tu stanite, odluči otac. Iđen ja k onin ljudin tamo iza prizde. Dim se kao duh izvijao u visinu dok su ribari u zdjeli na tronošcu pripremali brodet od taman ulovljene ribe. Otac je čučnuo k njima u krug.
Nas dvoje smo ostali u autu. Na suncu. Nigdje hlada. Uskoro je znoj izbijao na sve pore. Nakon pola sata muž me nestrpljivo pita:
– Was macht er dort?
– Jede, pije i priča s ribarima, odgovorila sam. Napetost između nas dvoje je rasla, a ja se nisam usuđivala otići k ocu i pozvati ga da se vrati.
Nakon puna dva sata otac je sa širokim osmijehom sišao na cestu i mahnuo nam da dođemo do njega i do jednog ribara:
– Miše ima zemlju za prodaju, idemo je vidit. S Mišom smo se odvezli po tek prokrčenoj cesti na drugu stranu otoka. Dočekala nas je nepregledna širina ispunjena starim prizdama, tuljcima od smreke i žuto rascvjetanim buhačem. Ispred nas se prostiralo plavetnilo mora i neba u daljini pokriveno sumaglicom, kroz koju su se nazirali Brač i Šolta.
– Sve su ovo bili vinogradi. Kakvo bogatstvo, od toga smo svi živili, zamišljeno je Miše objašnjavao mom ocu:
– Peronospora je ljude natirala u tuđi svit. A ko u tuđinu ode, taj se tek u sanduku vraća.
Uspjeli smo kupiti 750 kvadrata. Četiri tisuće maraka meni su roditelji dali za dotu, muž je kao student zaradio dvije i pol tisuće, a ostatak su dali njegovi roditelji i svekrova sestra, teta Ruth. Manji dio zemljišta kupio je moj stariji brat.
– U novinan piše da će podignit cine taksa, rekao je otac, morate odma zatražit građevinsku dozvolu.
Građevinski projekt telefonom sam naručila kod arhitekte u Zagrebu. On je prodavao već gotove planove. Rekla sam da želim malu dalmatinsku kuću, ali sam sutradan u Zagrebu dobila projekt za kuću na kat, dvostruko veću od naručene.
– To je jedini preostali projekt za Dalmaciju. Sve drugo je razgrabljeno, rekao je arhitekt.
Dan nakon toga zatražila sam dozvolu i dobila je već za tjedan dana. Mom je to ocu bilo čudno jer obično se na vlast treba dugo čekati.
– Općina zarađuje na ljudin, kad poskupi, više se neće toliko graditi, komentirao je moj otac. Uskoro je postalo jasno, da se tu dobro prevario.
Na zemljištu nije bilo ni vode, a ni struje i trebalo je odstraniti suhozidove i poravnati teren za kuću.
– To ću ja organizirat, rekao je otac i isti dan se vlakom odvezao u Divojeviće. Vratio se sljedeće jutro i donio vijest da radnici dolaze za dva dana:
– U zoru će biti na zemlji.
Tog sam dana pred zoru oca i muža iz Kaštel Sućurca u kombiju odvezla na gradilište. Sunce još nije bilo ni provirilo iza Biokova, a sedamnaest muškaraca i žena, rodbine i susjeda iz Divojevića, u mašurima i sićima već su nosili kamenje i ubacivali ga u kotlo bučne brekelice, iz koje je na drugom kraju ispadao zdrobljeni kamen, žalo za beton. U bonaci je nisko lebdio miris dizela i veliki oblak bijele prašine.
Kad sam u podne dovezla ručak, veliki dio posla bio je već obavljen. Pred večer je hrpa šljunka bila ogromna, suhozidovi zvani prizde su nestali, a brekelica zamukla. Naši pomagači su jeli i pili i odmahivali rukom kad sam im ponudila novac za plaću:
– Je si li ti već zaboravila naše običaje? pitao me rođak Mijo, svak svakome pomaže kad triba. Čast je pomoć kad se kuća gradi. Ona svakome triba. I kokoši, i kravi, magarcu, ovci i svinji. A kamoli čoviku! Pusti pare! A ti i tvoji Njemci bi sigurno i iz Berlina došli da nama šta zatriba, dodao je i obratio se mom ocu:
– Daj rođo da mi jednu zapivamo, pa svak svojin puton.
Zbili su se jedno do drugoga i Mijo povede:
Sritno budi kada kuća niče,
sritno rodu i našemu narodu.
Ostali su ponovili:
Sritno budi kada kuća niče!
Zaojkali su i dodali:
Sritno rodu i našemu narodu,
Oja noja, čekaj mala moja.
– Da si se udala kako Bog zapovida, svi bi oni na pir bili došli u Berlin, rekao je otac dok smo se u kolima vraćali u Sućurac. Na to nikada nisam ni pomislila. I bilo mi je žao.
Na projektu je kuća stajala na ravnom tlu. Naše je zemljište bilo na strmini, treća čestica od mora pa je očišćeni ravni prostor bio dovoljan samo za pola kuće. Otac je predložio da prednji dio terena ne nasipamo nego da ga usječemo i da tamo ispod prednjeg dijela kuće napravimo garažu.
– Živi kamen ću ja minirat, rekao je otac.
Drugog je dana Berti s kompresorom bušio rupe koje je otac punio dinamitom. Nakon toga se cijeli mjesec orio očev glas:
– Miiineee! pa onda:
– Goooriii! I kratko nakon toga:
– Gotovooo!
Jedne mi je večeri otac sav veseo rekao:
– Privedi mužu i svekru da sutra dolazi dobar i jeftin majstor da izmiri kuću, da možemo počet kopat temelje. Svi smo bili uzbuđeni.
Na putu prema Čiovu uz magistralu čekao nas je majstor Mate iz našeg sela.
– Puno je dobri kuća sagradija, hvalio ga je otac.
– Di oćete kuću? pitao je majstor kad smo stigli do zemlje.
– To se vidi na projektu, rekao je Berti.
– Pusti projekt, di vi oćete kuću, ustrajao je Mate.
– Tu di smo očistili, rekao je moj otac.
– Dobro. A koliko da zapašemo, htio je znati majstor.
– Was fragt er, pitao je Berti i dodao mu mapu s nacrtima. Majstor je neko vrijeme zagledao mapu s jedne pa s druge strane. Nepismen, sine mi kroz glavu.
– Daj, brajo, tu ćemo zabit kolac, rekao je napokon mom ocu. Kod sljedećeg kolca bilo je još kompliciranije, nikako mu nije uspijevalo postići pravi ugao.
– Daj bogati, nećemo gledat u svaki milimetar, rekao je mom ocu. Kad sam to prevela na njemački, Berti je Mati iz ruku istrgao mapu. Dok sam prevodila:
– Niti si majstor niti šta znaš. Prekidamo posao i vraćamo te kući, moj je otac od stida propadao u zemlju. Ne zbog nas, nego zbog Mate i sela.
– Što će reći ljudi?!
Matu smo vratili do velike raskrsnice na magistrali u Kaštel Starome, gdje nas je dočekao u ranu zoru. Otac se kroz otvoren prozor opraštao od njega. Mate je stajao pored kola i s lijevom rukom se držao za prednji okvir pomičnih vrata.
– A šta ćeš, rekao je Mate.
– Oprosti, rekao je otac.
– Dobro, rođo, ti nisi kriv, rekao je Mate. Čim je Mate izustio: Doviđenja, ja sam nestrpljivo i svom snagom gurnula klizna vrata. I prikliještila Matinu ruku. Jauknuo je i gurao sve prste u usta. Mene je bijesom kažnjavao očev pogled.
– Šta van je, šta se desilo, pitala je majka kad smo stigli kući. Nakon kratkog izvještaja zapitala je:
– Koji Mate? Odgovorila sam da je to onaj gore, s brda. U nevjerici se okrenula prema ocu:
– Zar ti tog Matu, koji je mene otima i cilu noć po brdin vuka dovodiš da gradi kuću mojoj ćeri? Podbočila se i krenula je prema njemu, a on je kliznuo na ulicu i iza sebe zalupio vratima. Majki je trebalo nekoliko dana da se smiri i ponovo razgovara s ocem.
Svakog proljeća su se mijenjali majstori. Otac, Adam, i Berti, koji je brzo naučio hrvatski, često su radili sami. Ponekad su se svađali i mirili oko nacrta, mijenjali ga, dodavali kvadrate pa su tako dodali i jednu veliku terasu. Pri tom su postali i najbolji prijatelji.
Rad na kući zbližio je i moje dvije porodice, dalmatinsku i berlinsku. Otac je jednog dana prestao kritizirati njijovu sporost i sve više hvalio pedantnost i kvalitetu. Do kraja života je prepričavao kako su Heinz i njegov brat Herbert ispravljali svaku brokvu i na kraju svakog dana slagali alat i ispirali beton iz mišalice.
Godinu dana nakon što smo počeli graditi kuću, rodila nam se kćer, a nakon dvije godine i sin. Svaki smo se Uskrs vozili na Čiovo, baka, djed, unuci, tata i mama.
Na Čiovu su naša djeca i djeca moje sestre i braće ispod ružmarina tražili košarice sa čokoladnim jajima. Najdraže su se igrali na građevinskom pijesku, a kad ga je nestalo, iz škrapa su s kanticama vadili račiće i ribice i donosili ih na terasu.
Dok nisu krenuli u školu na Čivou su boravili po pola godine i bili prevodioci baki Elli i djedu Heinzu. Djed je pod stare dane naučio da se u prodavaonici ponekad moraš i izboriti za štrucu kruva, kojeg je uvijek stizalo premalo. Ljudi su pred tezgom čuvali svoj red, a kad bi korpe s kruhom kroz stražnja vrata dospjele do polica, krenulo bi naguravanje i dovikivanje:
– Ane, ja san na redu. Nisi ti, Ane, ja san prije nje. Djed je ispružio ruku i doviknuo:
– Ich bin dran! ali kruha je nestalo.
– Frag sie, wann das nächste Brot kommt, rekao je svojoj petogodišnjoj unuci.
– Kada opet dolazi kruh? pitala je ona.
– Za jedan sat, sunce moje pametno, odgovorila joj je jedna starija žena.
Kruh je stigao, ali s njim i naguravanje. Sada je djed Heinz bio odlučniji u čuvanju svoje pozicije pred tezgom. Ispred njega u redu bio je samo jedan krupniji muškarac. Kad je on platio i na lijevu ruku naslagao svih preostalih osam štruca kruha, djed mu je jednu štrucu istrgao iz naramka, gurnuo mu novac u džep i s kruhom u uzdignutoj desnici napustio dućan.
– Elli, Kinder, wir gehen! I krenuli su kući na drugu stranu otoka.
Ponekad su njih četvero zvali telefonom iz pošte u Okrugu Gornjem. Djeca su svaki put pitala: Mama, kada ćete doći? A mi smo u Berlinu morali zaraditi novi materijal za kuću. Spremište kombija, ispod ležaja, uvijek je prije puta bilo dupkom puno. Na put prema jugu, za Čiovo, jednom smo vozili bakrene cijevi za vodu i elektroinstalacije, drugi put plinski hladnjak, treći put toplotnu pumpu.
Na sjever smo svaki put vozili jedno te isto: majčine uštipke, banjalučki trapist, domaći pršut, Podravkine marmelade i ajvar. 14 godina je brzo prošlo, a i udaljenost mi se činila sve kraćom.
Po asfaltu su nepregledne kolone automobila, pretrpanih ljudima i stvarima, s prtljažnicima na krovu, tekle dugim putom za Tursku ili Grčku. Sve gastarbajteri i poneki turist. Mi smo često skretali na sporedne putove, ponekad birali i duži put preko Italije i Istre. Kao stari film pored nas su prolazili poznati oštri vrhovi brda, visoka stabla, okuke magistrale i otoci Krk, Prvić, Goli otok, Rab, Pag, Pašman. Uvijek je najduži bio put od Zadra do Trogira.
Jednog je ljeta Berti dvoje drvene ljestve spojio konopima i upustio se u vratoloman posao koji mu je na kraju i uspio. Visoke je vanjske zidove obijelio bojom, koja vlagu propušta iz kuće, ali ju ne uvlači u kuću. I koja ne gubi svoju boju i svoj sjaj. I tu smo specijalnu boju u spremištu dovezli iz Berlina.
I kuća mog starijeg brata bila je gotova kad i naša. Oko nas su kao gljive poslije kiše izrasle nove kuće, neke manje, druge veće, jedno cijelo veliko, pretežno gastarbajtersko naselje. Mjesna uprava nije razmišljala o arhitektonskoj strukturi, a kamoli o smislenom urbanističkom redu, pa je tako nastao čudan splet gustih, zamršenih, uskih ulica i uličica. Staro selo Okruk Gornji, kako ga zovu starosjedioci, smješteno na zapadnoj strani otoka, utopilo se u široko sedlo, koje se Čiovom prostire od sjeverne do južne strane.
Kod nas se uobičajilo da se svako ljeto pozove rodbina sa sela. Sakupilo bi se bar dvadesetak odraslih i još više djece. Otac je na ražnju vrtio jagnje, moja sestra je rezala pršut i sir, a majka je iz korpe nudila svoje svježe uštipke. Nazdravljalo se očevim vinom i cedevitom. Dernek iz Divojevića, pored crkve sv. Ivana, preselio se na terasu kuće s pogledom na more. Otac je svake godine goste pozivao da u garaži pogledaju toplotnu pumpu i da bace pogled s gornjeg balkona.
Moji roditelji su djeci za zabavu darovali jednog kunića i da bi imali svježa jaja šest kokoši, za koje je did Heinz napravio žičani kavez. Svako jutro je baka Elli jednu po jednu koku iznosila iz garaže i svaku večer unosila u garažu.
Na jednoj je fešti Elli mojoj majki pokazala kokoš, koja je istezala vrat kao da se davi. Donesi mi žlicu ulja, doviknula mi je majka dok joj se kokoš izmicala i bježala iz jednog ugla kaveza u drugi. Moment Mal, Ika! Elli se nagnula nad kavez tepajući: Put, put, put! a kokoš joj je legla pred ruke. Ika je prstima jedne ruke otvorila kljun i drugom rukom kokoši ulila ulje u grlo. Da trava može kliznuti u želudac.
Dok smo se vraćale na terasu, majka mi tužno šapnu:
– Ćerce moja, jadna ti je mater. Kako san glupa, i kokoš je pametnija od mene. Kako to misliš, pitala sam. Kokoš je s Ellon tek dva miseca i već razumi njemački, a ja za šest godina, odkad su oni s nama, nisan naučila ni jednu rič.
Vrijeme je teklo i mijenjalo se. I mi smo se mijenjali. 1989. ljeto sam provela samo s djecom, bakom i djedom, a godinu dana kasnije, samo s djecom. Tog ljeta se u sumaglici na pučini nasuprot Braču pojavila dugačka kolona brodova. Gledala sam kako klize prema Splitu i pitala se što to znači. Što je mama, trglo me pitanje moje kćer. Vojni manevar, odgovorila sam.
Petnaest godina kasnije u našu su se kuću uselila dva liječnika iz Poljske. Oni, kao i većina ostalih novih vlasnika, kuću ljeti iznajmljuju turistima.
Pred terasom više nema ni devet visokih čempresa ni tri široke masline, koje je moj brat posadio čim smo kupili zemlju. Zato se ponekad pitam gdje sada spavaju svi oni vrapci, kojima su Elli i Heinz svaki dan u plitkoj drvenoj kutijici na ogradu terase iznosili pšenicu i mrvice kruha, a oni su svako jutro u sedam sati po petnaest minuta pjevom pozdravljali dan i vraćali se u sedam sati navečer da, ponekad i u svađi, svi na jednom čempresu izbore svoje mjesto za laku noć.