piše: Bosiljka Schedlich
17.12.1995.g., dva dana nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma o završetku rata Njemačka vlada donijela je odluku da se izbjeglice iz Bosne i Hercegovine moraju vratiti u svoju domovinu.
– Rat je gotov, sada mogu obnoviti što je srušeno. I mi smo tako radili nakon drugog svjetskog rata, govorili su političari.
Iako nisu smijeli raditi, niti učiti zanate jer nisu imali radnu dozvolu, izbjeglice su se do tada, iako samo tolerirani s odobrenjem Duldung, osjećali opušteno i sigurno. U usporedbi s tražiteljima azila iz afričkih i azijskih zemalja, osjećali su se čak i privilegirano.
Zahtjev da i oni, Europljani, napuste Njemačku, djelovao je kao tsunami. Neki ljudi, naočigled zdravi, umirali su od infarkta ili moždanog udara, drugi su pokušavali organizirati odlazak u druge zemlje, tamo daleko preko oceana, kuda zapravo nisu htjeli, jer su sanjali o povratku u stari život u oslobođenoj zemlji.
A zemlja nije bila oslobođena! Oni, koji su ih protjerali, ubijali i zatvarali, tamo su još bili na vlasti, sada i priznato od medunarodne zajednice. Tamo dojučerašnji neprijatelji vladaju i dalje odlučuju o njihovoj sudbini.
A kuće i tvornice su porušene, pa nemaš kuda, niti imaš od čega živjeti.
Berliner Abendschau poslala je u to vrijeme svoj tv tim da u udruzi Südost snimi reakciju izbjeglica. Čekaonica je bila prepuna, ali ljudi su uzmicali i okretali glave, nisu se htjeli iskazivati.
– O vama se radi, rekla sam im. Recite da li se imate kuda vratiti, predlagala sam.
– Ja ću reći, javila se nepoznata mi žena. Govorila je sigurnim glasom dok su joj se ruke tresle.
– Ja sam Remzija Suljić, a ovamo sam stigla prije tjedan dana. Došla sam preko Tuzle, gdje nemam nikoga svoga, a sve je prepuno. Tamo sam 12. jula stigla iz Srebrenice, gdje sam doživjela sve zločine, opsadu i pokolj. To sigurno znate, osam hiljada i tristo osamdeset tri muškarca su pobili. U taj broj nisu uključene noću silovane i ubijene žene ni djeca, koju su odvezli u prepunim autobusima, govorila je gledajući u kameru.
–A nisu u tome ni stotine djece granatama ubijene pred školom i po gradu, bez hrane i lijekova, bez nade!
Ja sam došla ovamo da dušu malo odmorim, da budem na sigurnom. A sada me vraćaju. Kuda?
Moj strah je veći od cijelog ovog grada. Ja po cijeli dan hodam, mira nemam ni po danu ni po noći. U meni se kao film bez kraja okreću slike pune krvi i raskomadanih ljudskih i životinjskih tijela. Vidim moju kravu, kojoj bistre suze naviru na oči dok iz bedra šiklja crvena krv, a iz vimena na crnu zemlju u mlazu curi bijelo mlijeko. Granata je pogodila u štali.
Stalno vidim četverogodišnje dijete, koje me moli da mu nešto dam. A ja očajna ponavljam da ništa više nemam, da ništa nemam, da ništa nemam. Pa daj mi bar to ništa, reče mi dijete.
U to ništa nas sada tjeraju, jer su vođe rata, zločince, uspjeli natjerati da potpišu neki papir. Na taj papir ne može se nitko vratiti, ali u moju Srebrenicu ja ću se jednog dana vratiti. Neka to čuju oni koji su nas prognali.
Tako je govorila Remzija. U Berlinu je ostala nakon što je traumatiziranim izbjeglicama odobren boravak. Pričala je svoju priču u mnogim emisijama na radiju i na televiziji, u novinama i s pozornice kazališta Hau2 u Kreuzbergu, te pri gostovanjima širom Njemačke i Francuske.
Govorila je i o “našim holandskim čuvarima”, koji su se predali da se njima ništa ne desi.
Remzija je na svoj način doživljavala i prepričavala svoja zapažanja:
– Kad su 1992. zapucali po Srebrenici grupa žena i djeca pobjegla je u brdo. Bilo nas je petnaestak. Trčali smo do ruševine jedne utvrde, zaklonjene grmljem i raslinjem, iz vremena prije dolaska Turaka, kada smo svi bili Bosnjani, Bogumili. Tamo smo se pritajili, a dvjestotinjak metara od nas su prolazila četvorica s puškama. Traže nas. Dugo nakon što su otišli i nakon što je pucnjava po Srebrenici zamukla, vratili smo se na put i krenuli natrag.
– Jesi li vidjela onu šarulju iz nas?, upita jedna žena.
– Jesam, reče druga.
– I ja sam.
– I ja.
– I ja…
Sve žene i sva djeca su je vidjeli. I zmija je vidjela nas. A ništa nam nije uradila, ležala je mirno kao da je jedna od nas. Možda se bojala od njih kao i mi, pa se i pritajila kao mi.
Na svim feštama Remzijina jela bila su najbrojnija i najukusnija, salate, kolači, kruh, pite…
– Što ćete jesti, pitala je jednom moju unuku i njenu prijateljicu.
– Hvala, nećemo još ništa, nismo gladne.
–Hoćete li jagoda?
–Ne, hvala.
–Jagoda sa ili bez šećera?
–Ma ne, ne možemo.
Remzija se vratila s velikom zdjelom punom jagoda sa šećerom na šlagu. Tu Klara i Flora više nisu mogle odoljeti.
Remzija se prije deset dana vratila u Srebrenicu, gdje je ponovo napravila kuću onakvu kakva je i bila, i sve obnovila kako je i bilo.
Vratila se u vječnost! Berlinu ostaje sjećanje na ovu posebnu ženu.