MUC MOLO AKO MOŽEŠ
tekst: Kitana Žižić
Znate Paklinske otoke u blizini Hvara? Možda i ne znate?! Nedavna anketa u nekom našem gradu pokazala ja da su mnogima posve nepoznati. Važnije je pokazivati se na špicama, nositi dizajnersku odjeću, uključiti se u neku stranku, po mogućnosti vodeću, a ne „dangubiti i trošiti uzalud“ vrijeme u potrazi za znanjem. Jer vrijeme, nemilosrdno kakvo jest, nikome neće ponuditi repriznu rolu.
Paklenjaci su neprocjenjivi Raj za sve, koji su imali privilegiju ljetovati u uvalama tog prekrasnog otočja južno od grada Hvara. Ime su dobili po paklini, vrsti borove smole, koja se koristila u gradnji drvenih brodova. Lokalnim dijalektalnim iskrivljavanjem riječi „paklina“ u narodu se uvriježio naziv Pakleni otoci, ali vjerujte mi da to nema ama baš nikakve veze sa paklom ni na nebu ni na zemlji.
A na Paklinskim otocima je i diljem svijeta poznata Palmižana, u kojoj je začet Raj hvarskog turizma 1906. godine na 300 godina starom imanju obitelji Meneghello. Profesor iz te ugledne loze uvozio je egzotično bilje sa svih strana svijeta te vizionarski uzgojio veličanstveni botanički park na najvećem otoku Paklinskog arhipelaga Svetom Klementu. Sveti Klement u svojim njedrima grije tri naselja od zapada prema istoku. Već spomenutu Palmižanu, Vlaku i Momića polje.
Naše mjesto iz snova je Vlaka. Ili Škoj. Dok smo bili djeca, svaki ljetni boravak na Vlaki bio je čarobno ostvarenje smjele maštarije, poput Zemlje izgubljenih dječaka pod budnom paskom neustrašivog Petra Pana. Kasnije su tamo ljetovala naša djeca, a sada već i unučad uživa u tom čudesnom mjestu. U svojim će grudima sigurno zauvijek odnijeti zamrznutu sliku nedirnute ljepote u svoj njenoj raskoši, kao što i mi u svojim srcima čuvamo to rijetko blago. Neugasli zov nostalgije uvijek iznova budi trenutke provedene na plažama Vlaka i Soline, šetnje brojnim šumskim puteljcima, zaraslim u draču i makiju, nepoznate, nezrele i zbunjujuće emocije, koje su se budile plaho u maloj grupi vršnjaka u danima odrastanja. Nostalgije koja prvenstveno budi nježna sjećanja na divna obiteljska okupljanja i na karizmatične osobnosti škojarskih ljudi.
Ali zašto ovo pišem? Da li me vodi neka ideja ili možda potreba podijeliti zanimljivo životno iskustvo? Ili je nešto duboko zakopano, što želi izroniti da se razjasni i prestane boljeti? Ne bih rekla. Na škoju je svega bilo, i opeklina od sunca, i neugodnih valova i polijevanja dok nas je tata vozio našom brodicom Zora, i obilnih ljetnih pljuskova od sredine kolovoza popraćenih gromovima, koji su često udarali blizu, privučeni visokim čempresima oko mjesne crkvice na Vlaki. Na prozore smo stavljali jastuke da ne vidimo strašne bljeskove munja, kako paraju nebom. Tako smo utišavali strah. Da, svega je bilo, ali i ružno, tamo je bilo lijepo i kao lijepo pamtit ćemo zauvijek.
A u ovoj kratkoj sličici sa škoja, želim opisati detalj neprolaznog divljenja prema dragim ljudima, koji odavno nisu s nama. To su mamina teta Natalija i njen suprug barba Jule, oboje izuzetno srdačni i duhoviti. Premda su dio godine živjeli u Hvaru, uglavnom su vrijeme provodili na Vlaki, uz još nekolicinu sumještana. Voljeli su taj samotnjački način života, koji je bio težak, ali u bliskom suživotu sa prirodom, slobodan od nametnutih druženja i udovoljavanja nesmiljenih društvenih obveza. Djece nisu imali. Puni duha i iskonske mudrosti, s obzirom na okolnosti življenja, gotovo netaknuti svijetom izvan onog jedino poznatog, bili su izuzetno snažni magnet za veliki broj uglednika, poslovnih ljudi, umjetnika i ostalih namjernika, kad se njihov svijet, taj vrijedan dragulj ukazao svijetu. Jer imali su ono što ni sve knjige svijeta ne mogu dati. Nije im bilo potrebno osobno iskustvo da prepoznaju potrebu drugih i ispravno postupe u raznim situacijama, zahvaljujući razumijevanju i toleranciji. To me kod njih uvijek fasciniralo.
Često smo ih posjećivali dok smo bili djeca, a kasnije smo sestra i ja dio ljeta same odlazile kod njih, kad smo stasale do djevojaštva. Ljeta na škoju su bila naša najljepša ljeta. Ljepota se umnožavala kako je obitelj rasla, a njima ni najmanje nije smetala sve veća brojnost naše obitelji. Bili su sretni kad smo dolazili i „remetili“ način života na koji su navikli.
Tada su već i moderni nomadi, slučajni turisti u početku, kasnije sve brojniji, počeli otkrivati draži usamljenih uvala i biserno plavog mora. Sve je bilo kao stvoreno za bijeg od urbanog života i stresova od napornog rada. Sve je pozivalo na ljubav i ponovno nalaženje izgubljene bliskosti u moru svakodnevnog vrtloženja obveza, nemira, neprospavanih noći. A na Svetom Klementu osunčano morsko plavetnilo, uronjeno u miris soli, te borovi i čempresi, koji nude prirodan i prohladan ležaj u svojoj šuštavoj sjeni u vrijeme najžešće vreline. I otočani koji svjedoče o jednostavnosti života bliskog prirodi, koji itekako može biti kvalitetan i bogat.
Kad sam rodila kćerku, koja je bila prva unuka mojih roditelja, dobar dio ljeta je provodila s njima na škoju. Teta Natalija i barba Jule još su bili živi.
Sa djecom nije nikada i nikome lako, premda ih neizmjerno volimo. Roditeljstvo nije bezazleno, možda je jedno od najtežih životnih zadataka odgojiti poštenu i empatičnu odraslu osobu iz one znatiželjne bebe, koja svaka na svoj način upoznaje svijet, noseći u sebi različite gene. I prijemčiva za svakojake utjecaje. Koliko puta nas zabrinutost zazebe oko srca, kada nam se njihov put učini krivudav, upitan, čak i opasan, a naše riječi nemaju odjeka. Kao da ih „one bube u glavi“ zdrobe, prije nego li ih uopće čuju.
Ali teta Natalija i barba Jule, iako nisu bili roditelji, za razliku od mnogih drugih bračnih parova bez djece, i predobro su djecu razumjeli. Kako veliku tako i malu. Kad bi Tajana bila posebno brbljava, razdražljiva i postajala naporna, barba Jule bi rekao: „ Muc molo ako možeš“. Bez imalo ljutnje.
Napomena: „Muc molo“ znači „Šuti mala“