tekst: Marko Jareb
Jedan Oskarovac govori kako je isprazan život među glumcima. Svatko priča svoju priču i promovira sebe.
Koliko je to zbog toga što se tu radi samo o glumcima? Je li tako i u svakodnevnom životu običnog puka? Ima li ih koji su odglumili i svoj radni staž? Koliko je takvih?
Jedan pokojni sveučilišni profesor je sa svoje katedre tijekom svojih predavanja studentima pričao kako se pred njima osjeća kao da izvodi neku glumačku točku. Jesu li to bile samo njegove priče koje je pričao studentima uz svoja predavanja? Danas nitko neće da sluša ni profesorske priče s katedre, a kamoli njihova predavanja.
Zašto je to tako? Koliko su za to krivi mediji i društvene mreže? Je li sve prisutnija posesivnost kod mladih? Može li za takvo stanje biti razlog to što se općenito malo slušaju profesori s katedri danas? Jesu li oni zanimljivi slušati mladima? Je li moguće da je neke od njih pregazilo vrijeme? Koliko su društveni odnosi krivi za to? Koliko je to tako i zbog toga što se i profesori i njihovi slušatelji ponašaju kao i glumci s početka teksta? Je li i jedni i drugi neznaju ili ne žele slušati nikoga iz svoje okoline?
Kad je jedan drugi, sada pokojni profesor, u svom rodnom mjestu rekao da radi kao sveučilišni profesor, jer su ga to mještani pitali, jedan od njih mu je rekao:
„Šta’š moj – recimo ovdje, Mijo – ne’ko mora i taj posa’ raditi“.
Na taj komentar što mu je rekao netko iz njegovog rodnog mjesta, taj profesor je kasnije kroz razgovor, dok je to pričao u nekom društvu, kazao kako više nikad nikome nije rekao koji posao radi.
Je li to bilo zbog toga što je taj puk pozorno slušao što će im profesor reći ili je netko iz toga puka svjesno ili nesvjesno želio nešto odglumiti?