PRVOMAJSKA
piše: Edit Glavurtić
U kućicama radničkih kvartova Dubrave, Trnja, Trešnjevke i Črnomerca svjetla su se palila već oko pola pet ujutro, da bi vojska montera, ložača, krojačica, kuharica i radnika na raznim tvorničkim trakama na vrijeme stigla u jutarnju smjenu u šest.
U to se vrijeme na posao nije išlo automobilima, tko ih je i imao, koristio ih je za odlazak u posjetu rodbini, o Sisvetima na groblje, izlete u toplice ili odlazak na svinjokolju. Na posao se išlo gradskim javnim prijevozom, pa su kroz rano jutro malim ulicama predgrađa promicale sjene žureći prema autobusnoj i tramvajskoj stanici, uz poneko šturo „dobro jutro, sused“.
Jedan od vojnika te nijeme velike vojske bila je i moja mama, koja je svakoga jutra ustajala u pola pet, u vrijeme kad se još najslađe spava, i kad je i ljeti i zimi vani još duboki mrak. Stanovali smo u Dubravi, a mama je radila u “Nikoli Tesli”, tvornici koja se nalazila na Trešnjevci, sasvim drugom kraju grada. Mama se nikad nije žalila, niti je zbog ranog ustajanja gunđala, bila je najprirodnija stvar na svijetu da budilica zazvoni u pola pet.
Baka i ja uglavnom je nismo ni čule, jer ju je mama odmah utišavala, da nas ne probudi. Od njene radničke plaće živjele smo nas tri uvijek na rubu siromaštva, a mama se za preživljavanje borila strpljivo, sretna jer ima posao, govoreći često:”Draga moja Teslica, tamo se bar odmorim od vas dvije”, misleći na mene i baku i naše neprestane prepirke.
Onda smo, usporedo s početkom mog studija preselile na Trešnjevku, „Teslica“ nam je dodijelila na korištenje jednu lijepu, suhu sobu, u neposrednoj blizini tvornice, što je bilo divno, jer više nije trebalo ustajati onako rano, ni voziti se tramvajem, nego samo prijeći park, veliku livadu, i već si stigao u krug tvornice.
Negdje u zimu te prve godine mog studija i našeg života u novom kvartu, pošla sam na jedan tulum, i zaboravila pogledati na sat. Tako se desilo da sam, kad sam napokon vidjela koliko je sati, shvatila da je prekasno da uhvatim zadnji tramvaj. U to vrijeme mobitela još nije bilo ni u ideji Martina Coopera a mi kod kuće nismo imale ni običan telefon. Tako nije preostalo nego prisjetiti se dogovora za krizne situacije i pravila: “Ako se negdje zadržiš, nikako ne kreći kući sama, tamo gdje si, ostani do jutra i čekaj prvi tramvaj“.
I tako, negdje oko pet jutro, sjedoh na Trgu republike na tramvaj, pa na Mažurancu na bus. I baš nadomak kuće, na raskršću Zagorske i Selske, bus se, kao što se često događalo, zaustavio na semaforu. I odjednom, kao da je neki nevidljivi redatelj režirao scenu podesivši pravo vrijeme, vidim, onako neispavana i teške glave, kako iz prolaza Meršićeve ulice izranja moja mama zamotana do nosa, sva se skupila od zime pa rukama pridržava šal, dok brzim korakom žuri na posao.
Tog sam se trenutka rastrijeznila kao da me netko zalio hladnom vodom. Odjednom sam jasno vidjela ono što godinama nisam: žrtvu i ljubav koja godinama tegli, crnči, ustaju prije svitanja, bez ijedne riječi pritužbe ili protesta, sretna jer princezi može pružiti tako elitni studij.
Kad sam nekoliko minuta poslije ušla u toplu sobu, na stoliću me dočekala šalica s kavom, još toplom. Malo sam odspavala, pa oko devet ležerno otišla na Akademiju, a poslijepodne, kad se mama vratila s posla, utrčala sam joj u zagrljaj.
„Šta je to sad, Seko? Jel` mi možda rođendan? Osmi mart?“
„Nije ti ništa, ali uvijek ti prva grliš mene, pa ću sad ja tebe!”
“Smrdi ti kosa po cigaretama, nisi valjda noćas pušila?”
“Ma nisam”, slagala sam, “ali svi drugi jesu, pa zato osjetiš.”
“Sad ću nam skuhat kavu, pa ćeš mi pričati kako ti je bilo.”
I ja sam pričala, o ovome i onome, i kako Đorđe ima krasan stan baš na samom Trgu, i kako je Maša napravila divnu paštetu od tunjevine, i kako smo Jasna i ja u pet ujutro na Trgu čekale tramvaj, ona za Kvatrić, a ja, što prvo dođe. Samo nisam ispričala da sam je vidjela kako ide na posao, a nisam to spomenula zato jer bih se rasplakala, što naravno, nije dolazilo u obzir. Tek poslije dosta godina, kad sam već ponešto doživjela i preživjela, otkrila sam da doživljaj tog jutra nipošto ne pripada području neobičnog.
Male usputne sličice nabijene značenjem, koje se povremeno pojave na rubovima većih i važnijih zbivanja, sve postavljaju u prave odnose, i pokazuju stvari u njihovom punom smislu ili besmislu, i odjednom, cijeli životni period biva pregledan i kristalno jasan.
Mama ni tad, a ni kasnije nije saznala da je ostala u onom ranojutarnjem prizoru kao znak i simbol, nalik tisućama sličnih bezimenih ljudi, koji su u cik zore iz svojih predgrađa žurili prema tvornicama, da teškim fizičkim radom odškoluju buduće liječnike, inženjere, profesore, ne pitajući za cijenu, sanjajući za svoju djecu drugačije živote, lakše, bolje i pravednije od njihovih.
I baš zbog te tihe strpljive vojske iz predgrađa malo mi znači “besplatan” grah, poruke licemjernih, pokvarenih političara i prvomajske parade.
Neću ih ni spomenuti. Jer su ponizile i pretvorile u laž ono najvrjednije u što su oni koji su nas svojim teškim radom othranili vjerovali: budućnost.