piše: Kitana Žižić
Ponekad mi se čini da sam kroz život išla širom zatvorenih očiju. Koliko toga nisam vidjela! Sad dobro shvaćam meni nepoznatog autora, koji se zapitao:
„Zato što imaš otvorene oči, ti misliš da vidiš?“
A nije da nisam bila znatiželjna. Ne toliko kurjožasta, kao što bismo rekli u Hvaru za žene (premda su i muškarci tome skloni), koje više zanima tuđi život, nego njihov vlastiti. Da im nije neugodno zavirivale bi i kroz zatvorene kapke spavaće sobe.
Mene kao dijete takve ljubavne intrige nisu zaokupljale još, a i inače nisam bila sklona ni dječjem spletkarenju. Mene su zanimale knjige koje su me približavale svijetu, nepoznatim prostranstvima, povijesno uvjetovanim dešavanjima, prirodnim pojavama, kao i onima na „rubu znanosti“, koje ni danas ne razumijem.
Ali ono svakodnevno, dani koji koračaju mirno „ne suviše polako i ne suviše žurno“, kako je koračao Gad („Stručnjak“ Ervina Šinka), nisu me opčinjavali. Zapravo u mladim godinama dani prije teku suviše polako, jer ne mogu sustići brzinu želje za bržim odrastanjem.
Na nekim fotografijama iz vremena osmoljetke, vidim sebe kako očarano piljim u forske ljepotice, koje su dosegle prag zrelosti. A spori tok naših dana nije obećavao skoro ušetavanje u djevojačko proljeće.
Moja znatiželja se udaljavala od bliske stvarnosti, lebdjela je negdje u zrakopraznom prostoru, i što mi je nešto bilo dohvatnije, zanimanje je bilo mlačnije. Zašto sam takva bila?
Dok sam rasla u voljenom rodnom mjestu u poratnim godinama, kad nitko ni u čemu nije obilovao, bila sam veoma sretna usprkos nedostajanju mnogih stvari. Nisam se osjećala zakinutom, jer većinu onoga što nisam imala, nisam ni poznavala pa ni žudila za tim. Isto je bilo i s mojim vršnjacima te s onima ne suviše starijim i ne suviše mlađim od mene.
Živjeli smo svoj život za koji smo jedino znali i u vremenu, koje nas je udomilo po rođenju. Te godine tisuću devet stotina pedeset i druge, rodilo se neobično mnogo djece. Rat je najveće zlo čovječanstva, jer se toliko tuge nataloži u ispranim od rijeke suza očima i bolnim dušama od tuge za najmilijima.
Ali, Bog nikome nije obećao da će biti lako te je inteligentnim živim bićima dao divovsku snagu trpljenja i izrastanja iz pepela poput Feniksa.
Mladi život je poratno bujao, strasti golicale njedra i spajale srca i ruke, a djeca nestrpljivo čekala iskrcavanje na podatnu i primamljivu zemljanu obalu.
Odlazak u školu pričinjao mi je veliku radost. Učiteljicu sam obožavala i jutrom ustajala umivena rosom i razbuđena izazovima druženja s razrednim suučenicima i zajedničkim rastom u školskim klupama.
Prijateljstva su se tada gradila za cijeli život, jer je to bio najslobodniji odabir koji smo ikada imali. Jedne drugima navodio nas je osjećaj takve prepoznatljive srodnosti duša i pogleda na sve oko nas, da greške gotovo nije moglo biti.
Sve je prštalo od radosti i glasnog smijeha, kao da se sva priroda urotila da nam podari najveću moguću sreću. Klizili su dani u suncu i odanosti, te smo tek kasnije, puno kasnije, a neki od nas još kasnije shvatili, da ti dani našeg odrastanja i nisu bili posve nevini.
Bilo je to vrijeme, kad su se uz buđenje novog života i dolaska na svijet poslijeratnih generacija, počele buditi i mnoge ružne stvari. Neki su se osjećali zaslužnijim od drugih za dolazak mira i slobode te smatrali kako imaju puno pravo na razne privilegije. Kao ugledni i moćni svoje su pipke puštali na sve strane. Ne i crnilo da zametnu trag, jer su im bila posve strana preispitivanja savjesti i postupaka. One na udaru papaka strah je tjerao na posluh, a treći su ih se klonili kao neizbježnog zla, koje će jednom proći. Kao što sve prođe!
Ja sam bila nesvjesna svega ružnog, opijena ljepotom i zakriljena obiljem mogućnosti, koje su se u mojim snovima borile za prevlast da me na javi odnesu izabranom cilju…
Kad je mojoj četvrtoj unuci odabrano ime, bila sam presretna. Pitate se zašto? Pa prosto zato što je to ime nosila jedna moja prijateljica iz tog divnog vremena koje spominjem. I što me podsjetilo na nju i vratilo u dane, kad smo po pola jutra znale prosjedit ispred hvarske Lođe. Nije spadala u moje najbliže prijateljice, ali smo se rado družile. Ne sjećam se više kad je s obitelji preselila u Split. Zaboravit je ne mogu ne samo zbog njene veselosti, već i što je mene neuku naučila puno stvari o kojima tad nisam pojma imala. Znala je više od svih nas, možda zbog starije sestre.
Onda jednog dana prošlog ljeta, spominjući nju u svezi moje unuke, saznah nešto što nisam znala. Kakve se sebe sjećam, nije čudo da to nisam nikada primijetila.
Moja draga bliska prijateljica, koja je išla s nama u razred upitala me:
„Sjećaš li se kako je ona kad nije naučila lekciju, petljala oko špigeta, kao da su se razvezale?“ Ja nisam znala.
„Zašto?“, upitah!
„Pa to je meštrovici bio znak da je ne smije prozvati, jer nije spremna. Otac joj je bio vrlo utjecajan funkcioner.“
Špigeta kao mig! A ja kakva bila, takva i ostala, pomalo naivna.
MANJE POZNATE RIJEČI:
1. Špigeta znači – vezica za cipele;
2. Kurjožasta znači – znatiželjna;
3. Piljiti znači – buljiti, otvoreno gledati u nekoga;
4. Meštrovica znači – razredna učiteljica.