piše: Sandra Marelja Muić
Već smo bili osjetili miris ljeta kroz prozor i pomamili se za lakoćom koju donose njegove boje sa sobom, kada nam umjesto prve pred-žege dođe turobnost i očaj nad katastrofalnom poplavom koja je zahvatila Slavoniju te djelove susjednih država u kojima su nabujale rijeke.
Umjesto brojanja auta na granici i golih nožica po dalmatinskim trgovima čime nas se redovno bombardira nakon svakog Uskrsa, gotovo apokaliptični prizori beskraja mutne vodene površine u kojegod glasilo pogledamo.
Potopi voda sve pred sobom, odnese i ono malo nade u život kod tih pogođenih ljudi, od kojih su mnogi već jednom napuštali domove i gubili sve pred ratnim vihorom, te bili zahvalni da mogu živjeti u kakvoj takvoj čemernoj svakodnevnici, bez velikih očekivanja i progresa. Ali, život se narugao opet i pomaknuo sat unatrag bez zaustavljanja i ovaj put.
Ljudska patnja je univerzalna i nema razlike bilo gdje da zavlada, različite su samo reakcije onih koji se nađu s druge strane te patnje, te joj mahnu u prolazu afirmativno klimajući glavom kao znak da je priznaju i nastave dalje ili prijeđu cestu te hodaju zajedno sa onima koji prolaze sve to ne puštajući im ruku.
Naravno, utjeha je preslaba za sve koji su se našli zahvaćeni ovom prirodnom katastrofom, ali vidim ipak, da su duboki tragovi od proteklih ratnih stradanja itekako svježi – najvažnije je svima, da su im najdraži svi na broju. Okrenuti telefonski donatorski broj iz topline/suhoće svog doma dok se mislimo između bezkofeinskog cappuccina i kremastog nescafe-a i gledamo na ogromnom LCD-ekranu ljude kojima je voda odnijela sve, pruža gotovo blasfemičan osjećaj i teško da se možemo staviti u njihovu kožu koliko god i mislimo da možemo.
Biti upućen na tuđe stare cipele i komad kruha je zbilja kap gorčine previše u svačijem životu.
Lipi moj grad pokazao se i u ovoj situaciji bezrezervno suosjećajan i skupljao potporu svake vrste gotovo na svakom uglu. Nadam se da će takav i ostati ako se prometne u najavljeni „hrvatski“ Monte Carlo, odnosno najviše se nadam da ovo potonje neće nikada ni postati, nego da će ostati hrvatski Zadar.
Čak mi se čine ti nesretnici puno sabraniji u davanju izjava pred kamerama nego predstavnici vlade koji su se našli na terenu i ne mogu doći sebi od prizora kojima nazoče. Vodeni val koji je potopio kontinentalnu Hrvatsku rezultirao je plimom humanosti u ostatku države. Većina javnih poduzeća i ustanova se aktivno uključila u humanitarne akcije, čak je i HAC za ove dane ukinuo plaćanje cestarine svima koji prevoze pomoć, ajde’ jedna dobra stvar kad je posrijedi novčano poslovanje njihovo. Nezapamćeni je elan građana u prikupljanju pomoći svake vrste koji ih još uvijek drži. Bi li pomogli nekome kome je dobro kao što sada pomažemo onima kojima je stvarno loše, kako bi upravljao s nama naš specifični hrvatski jal u toj situaciji?
Kako to da smo ad hoc spremni pomoći i dati anonimno i to nekom daleko, a nećemo se sjetiti pokucati dvoja vrata dalje da priupitamo staricu kako je i treba li joj štogod?
Je li nam stvarno trebaju medijske slike da nas potaknu na dobročinstvo, jesmo li dobri radi nas samih ili da budemo dio nekog trenda, da budemo –in-?
Ili smo jednostavno osviješteni kroz vlastito beznađe nakon silnih korupcijskih skandala i lažnih profila javnih osoba koje su redovno držali šapu na srcu dok je svirala himna pa lakše uronimo u tuđu patnju shvaćajući da je običan ljudski život vrijedniji od svog lažnog blještavila i sjaja, te političke prolaznosti i da su pozeri na planetu na kojem ipak ne želimo biti.