tekst: Žarko Delač
Primjer životnog puta i uspjeha kćerke aktualne predsjednice Republike Hrvatske otvara mnoga pitanja vezana uz obrazovnu školsku reformu, obiteljski odgoj i poimanje života adolescenata.
Naime, mediji i društvene mreže prepuni su negativnosti kojima se svakodnevno hrani veliki broj naših sugrađana i osobito mladih koji su jako podložni vanjskim utjecajima.
Golotinja, eskort dame, ljubavi na prvi pogled s tajkunima, nogometašima i sličnim lovašima, plastične operacije i slične ekstravagancije na ženskim tijelima postali su uobičajeni i prihvatljivi načini ponašanja djevojaka i zanimljivi velikom broju sljedbenika. Kao i sama riječ za ovakve kvazi umjetnice koje zarađuju silan novac tako što utječu na ljude, stvar nije bezazlena.
Naravno i u muškom svijetu se pojavljuju modni stilisti, mačori, ljubavnici ali i mafijaši koji postaju prihvatljivi dio društvene scene. Kopiranje i povođenje za ovakvim primjera dovodi do toga da sve manje razmišljamo o korisnosti učenja, stjecanju znanja, sportskim aktivnostima ili obiteljskim vrijednostima.
Stoga je životni put jedne osamnaestogodišnjakinje koja je unatoč tome što je mogla svakodnevno izlaziti u noćne klubove, slušati cajke ili voziti skupocjene automobile, vrlo poučan jer je izabrala nešto potpuno drugačije. Posvetila se vrhunskom sportu i stjecanju znanja koje se ne može kupiti poput diploma ili svjedodžbi koje su postale potrošački hit u našem društvu.
Pri tome je očigledno kako naš obrazovni sustav ipak odlično funkcionira jer su ponovno naši učenici postigli zapažene rezultate i na informatičkoj olimpijadi.
Pitanje je stoga čemu tolika buka i ulaganje silnih novaca u novi sustav obrazovanja koji po svemu sudeći teži od učenika napraviti fah idiote.
Lijepo je imati odličnog STEM-ovca ali ako je to mlada osoba s naočalama pepeljarkama koja ne može u dalj s mjesta 150 cm pitanje je opravdanosti takvog školskog sustava.
O povijesti kao učiteljici života koja u školi za život nema mjesta, potpunom zanemarivanju školskog odgoja, izbacivanju vjerskih sadržaja i represivnih metoda poput ukora onemogućuje se stručna rasprava. Je li to možda i zbog toga što su i zagovornici obrazovne reforme ne vide ništa drugo oko sebe već samo voze po jednosmjernom kolosijeku.
Naravno kako škola nije jedina i najvažnija poluga u razvoju životnih navika i stjecanju znanja u najosjetljivijoj dobi ali ima svakako presudnu ulogu. Pri tome roditelje koji djeci za rođendane kupuju skupa vozila možemo istaknuti kao veliki negativni faktor u školskom sustavu jer ne samo da djecu uče kako u školi neće ništa naučiti već često profesorima (o čemu se malo govori) prijete što verbalno što fizički.
U takvom okruženju teško je prosvjetnim djelatnicama raditi ali škola za život na to ne daje odgovore.
U stvari, životna škola bi trebala mnogim našim starijim sugrađanima koji redovito bacaju plastiku i ostalo smeće u prirodu, parkiraju se s četiri žmigavca na prometnicama, organiziraju tučnjave na sportskim utakmicama ili iznuđuju novce od starijih i nemoćnih osoba.
U konačnici, ipak je najvažnije sačuvati obiteljski život i skromnost, postići duhovnu smirenost koju nam može pružiti naša tradicionalna pomoćnica katolička crkva i zadovoljiti se onime što nam je dostupno. I
ntenzivno traženje jedino materijalne sreće i bogatstva, što u posljednje vrijeme masovno činimo i zvan naših granica, često završi razočaravajuće. Primjer Katarine Kitarović može nam pomoći u tome da shvatimo kako je uspjeh moguće postići i u svojoj domovini, a srećom takav slučaj odricanja i težeg puta do uspjeha nije usamljen što je nada i garancija naše bolje budućnosti.