DAR KOJI NADILAZI ULOŽENO

piše: Sonja Breljak

Berlin/ Sat je pokazao 5:32 kad se autobus Flixbusa u rano, netom prošlo nedjeljno jutro, zaustavio na berlinskom stajalištu Südkreuz.

Time je završilo moje 15 sati dugo putovanje od Zagreba preko Beča, Praga i Dresdena do Berlina. A bijah u Hrvatskoj, već ste sigurno i čitali, na promociji zbirke stihova naše suradnice Dragice Šimić, naslova “Šapat kroz vrijeme”.

Moram reći, iako dugo, bilo je baš zanimljivo i ni malo neudobno ovo putovanje do Berlina. Jako dugo nisam putovala autobusom. Sad, na konačnom cilju, u rano nedjeljno jutro, suprug je iako je vrlo rano, došao pred mene.

Na brzinu doma dovršavam prijenos priloga s portala na fejs profile Hrvatskog glasa Berlin i moj osobni. Odspavam sat- dva, pravim potom pitu (a nego kako!) i kiflice s pekmezom jer dolaze na ručak dvije kćeri i 1,5 godinu  stara unučica, obiteljska mezimica, te nakon što taj prvi moj vrući dan provedosmo u vrtu iza kuće (na kome zahvaljujem Svevišnjem), zaputih se u predvečerje u Hrvatsku zajednicu na probu vokalnog sastava Lastavice gdje su u tijeku pripreme za Večer Hrvata Bosne i Hercegovine odakle se dokopah kućnog praga zahvaljujući prijateljskom prijevozu Jelene i Nikole, nekako oko deset sati te nakon neophodne kave završih na stranicama Hrvatskog glasa Berlin ne htijući ipak odmah po povratku podijeliti s čitateljima kako mi je bilo u Hrvatskoj želeći pozitivne osjećaje još zadržati u sebi i u njima još malo uživati.

Dakle, vidite i sami iz ove gornje duuuge rečenice kako je to, nakon cjelonoćne vožnje autobusom, bio jedan prilično dug dan. A ja još ni poslije, do u kasne sate, iako je ispred mene bio radni ponedjeljak, nisam osjećala umor.

Taj prošli vikend provela sam u Dugom Selu. Točnije, sletjela sam u zagrebačku zračnu luku, kratko svratila u stan u Velikoj Gorici pa uhvatila autobus za Zagreb gdje me na Glavnom kolodvoru čekala suradnica Hrvatskog glasa Berlin, pjesnikinja Dragica Šimić.

Da Dragici treba izaći iz tiska prva zbirka pjesama, saznala sam prije koji mjesec. I pisala i predgovor knjizi. A opet me točan datum promocije zakazane kratkoročno, za petak, 31.5. uhvatio nekako nespremnu. Već i rekoh Dragici kako mi je to kratkoročno i da vjerojatno ne mogu doći. A suprugu kako uistinu moram nekako iskombinirati i otići, ako ikad – eto, sad jer za to imam stotinu i jedan razlog.

Dragici ne govorim ništa o planu, na poslu, u BAMF-u najavljujem korištenje prekovremenih sati. Suprug se zauzeo oko potrage povoljne karte. Do Zagreba nekako ali natrag do Berlina, baš ništa  povoljno je je u Njemačkoj prošli četvrtak bio praznik pa su brojni naši ljudi  spojili neradni dan s vikendom i otišli obići obitelji u Hrvatskoj. Tako se odlučujemo za moj let do Zagreba a povratak Flixbusom, vrlo povolje  cijene i čak i odgovarajućeg vremena vožnje i povratka koji mi omogućava u nedjeljno popodne malo i odmoriti prije radnoga tjedna.

Dakle, Dragica Šimić me dočekala na Glavnom kolodvoru u Zagrebu. Zajedno smo onda vlakom do Dugog Sela. Već sam iskusila ove lokalne vlakove kad sam nedavno išla na pjesnički maraton u Sesvete. Dragica ima udoban dom, lijepu obitelj, djecu i unuke koji je beskrajno vole, teška ratna sjećanja, žal za prerano preminulim suprugom, Dragica ima puni radni dan i povrh toga opet i hobi koji ju ispunjava, Dragica ima suptilnu, osjetljivu dušu.

Dragica ima dar Božji lijepo pisati stihove.  I lijepo ih govoriti i lijepo slikati. Dragica je po svemu ugodna i draga osoba. I nisam ja jedina koja je to zaključila. Isto to su zamijetili u Klubu pisaca Dugo Selo i u Gradskoj knjižnici Dugo Selo koja je izdavač Dragičine prve zbirke pjesama naslova “Šapat kroz vrijeme”.

Na promociji prve zbirke pjesama ove pjesnikinje uz koju me, osim dugogodišnje suradnje na Glasu, veže i zajedničko nam rodno mjesto, nakon pozdravnih riječi ravnatelja knjižnice Predraga Topića i uvodnog slova i stiha autorice, mene zapade ugodan zadatak reći ponešto o Dragici. Učinih to vrlo rado, nakon što izrekoh Dragičinu pjesmu naslova „Mom rodnom gradu“, između ostalog, i ovim riječima:

– Dovela me ovdje, između ostalih i ova Dragičina pjesma, stihovi koje upravo izrekoh, -Odakle mi ljubav, odakle mi snaga- nakon koje je neumitno upitati (se): pa dobro, Dragice draga, odakle ti/nam, uopće više,  tolika snaga.

To su ljudi koji pokreću sebe i one oko sebe. Oni s kojima se odmah identificiram. Dragica koja nosi hranu zarobljenima u bugojanskom logoru kao i moja mama, Dragica u prošlom, onom, pa u drugom, ovom životu, Dragica čija poslijeratna priča ima i razlika ali i puno  sličnosti s mojom/našim vlastitima.

To su ti ljudi koji uspiju skupiti snagu i krenuti iznova, opet, ponovo, još jednom, više, dalje, drukčije, a biti isti, ostati svoji, na svoj način, nositi sve svoje sa sobom. I još, osim čovjeka, žene, dostojna i uspravna života, uspjeti toliko toga duhovnoga napraviti, naslikati, staviti u priče, u  pjesme. Pravo su čuđenje u svijetu. Zato je ovo za mene i promocija knjige ali i više, više od toga.

Eto, to su ti ljudi radi kojih moje srce zakuca kao zlatan sat iz Tadijanovicevih stihova i meni, upoznajući i prepoznajući tu ljepotu, preostane samo pokloniti se snazi ljudskog roda i ljubavi Božjeg stvaranja.

To su ti ljudi radi kojih nije težina već neizmjerno zadovoljstvo doći iz Berlina i biti mali dio ove večerašnje priče u kojoj krila dobija ova lijepa knjiga iz koje probija taj šapat kroz vrijeme, taj bezvremenski pjenikinjin glas. On, taj glas, ima snagu trajati iz nas, kroz nas, izvan nas i duže od nas.

Na ovoj prvoj ptici iz Dragičina jata, prvom šapatu koji će prerasti u glas, u glasove, i sletjeti i u neke nove, buduće knjige, od srca čestitam!

Potom uživah izreći pjesmu naslova “More”, uz  pratnju gitare pa još i na kraju, nakon što su Dragičine stihove govorili i njene kolege, članovi Kluba pisaca Dugo Selo, i pjesmu “Povedi me” uz zvuke meni drage “Romanse”.

Moram reći, odavno nisam kao za ove promocije, osjetila taj lijepi, pjesnički, poetski, meki i topli fluid, u kojemu je dozvoljeno pustiti i koju suzu, zapjevati zajedno „Nije htjela moje snove“, čekati u redu za autoričin potpis, fotografirati se zajedno, družiti poslije svega i uživati u  tome da na svijetu postoje poezija i pjesnici.

Dragičine stihove poznajem od prije, brojni su kod nas na Glasu i objavljeni. A opet, doživjeh ih pri recitiranju, uistinu na jedan drugi način, punije, naglašena značenja, još toplije…

Bilo je prelijepo. Autorica, njena obitelj, članovi Kluba, ravnatelj Knjižnice, pa i pojedini gosti na promociji, rekoše bezbroj puta „hvala“ iznenađeni mojim dolaskom iz dalekog Berlina.

Tko daje i primit će. Kod mene se to i potvrdilo. Uživala sudjelovanjem, posjetom, susretom s drugim ljudima. Uistinu, višestruko sam darovana. Sve je vrijedilo. kako je to zgodno komentirala naša suradnica Marica Žanetić Malenica:

– Iskrene čestitke Dragici na njenoj prvjenici, a bravo za Sonju koja brižno i s veseljem poprati svaki ovakav događaj svojih suradnica i suradnika na portalu HGB. Ovoga puta čini i dodatni iskorak odletjevši do Dugog Sela kako bi pružila potporu Dragici te osobno i ona “ šapnula“ poneku riječ na večerašnjoj promociji.
Sudeći po svemu ovo će biti jedna plodna godina, jer već u njezinoj prvoj polovini, u nešto više od mjesec dana, tri suradnice portala promovirale su svoje nove knjige, dvije pjesničke zbirke i jedan putopis.

Zahvaljujem na predivnom doživljaju Dragici Šimić i njenoj obitelji te svim  dragim ljudima koje upoznah u Dugom Selu, našoj Jeleni Stanojčić koja je na promociju stigla iz Zagreba tako iskreno oduševljena mojim dolaskom, ravnatelju Knjižnice i članovima Kluba pisaca Dugo Selo. Hvala!

Sad, iskreno oduševljena, čekam nastavak ove “plodne godine” Hrvatskoga glasa Berlin. Iz kojeg li će kutka, koje rubrike, stihovi ili proza na bijeli papir isteći?! I unaprijed se radujem!