POLITIČKA DEMENCIJA

piše: Marija Juračić
Počela me zabrinjavati moja zaboravljivost. Šutim o njoj jer možda se radi samo o zamoru dotrajalog materijala, a i ne dam gušta mojem zetu koji bi odmah počeo spominjati moju godinu proizvodnje.

Ali vama ću povjeriti što mi se dogodilo.

Ergo, došlo je lijepo vrijeme i trebam osvježiti garderobu. Mnogi sati na moru i večernje šetnje ne traže da kupim bogznašto. Kupaći kostim je još dobar, majica imam dovoljno pa mi trebaju samo jedne lagane, crne hlače širokih nogavica da onako fino, kao suknja, padaju niz bokove.

Cijelo sam prijepodne tražila po butigama takve crne hlače, a trgovci, kao da su se zainatili, nude samo sve u pastelnim bojama.

Onda je nenadano pala kiša pa sam išla urediti ormar. I znate što? Negdje na kraju ormara sam ih ugledala. Crne hlače širokih nogavica koje fino kao suknja padaju niz bokove. Da sam bogata, još bih pomislila da me netko pravi ludom i jasno, sumnja bi pala na mog zeta. Ovako sam se sjetila da sam ih prošle godine kupila i da sam ih čak često nosila. A posve sam zaboravila da ih imam.

A kako se čovjek najbolje tješi ako kod drugih uoči iste simptome, tako sam ja sebi počela nabrajati:

„Ma nije ta zaboravljivost ništa strašno. Događa se i mlađima od mene.“

Pa sam se sjetila nekih suđenja zbog nekakvih pronevjera na kojima su svjedoci zdušno, bez imalo neugode da će netko negativno misliti o funkcioniranju njihova mozga, na svako pitanje suca odgovarali:

“Ne sjećam se. Zaboravio sam.“

Sjetila sam se i one  ministrice koja pojma nije imala  da tri godine vozi automobil bez važeće vozačke dozvole. Zaboravila je žena. Pritisnuli je državnički poslovi.

No od svih političkih zaboravnosti, najviše me utješila ova našeg aktualnog ministra koji 11 godina nije stigao lijepu kućicu, koju iznajmljuje turistima, upisati u katastar. Kako se kućica  vodi kao pašnjak, očito je da je ispaša obilna.  I neka. Kraj silnog posla čovjek je zaboravio prijaviti nekretninu. Pa nije zbog toga odmah dementan, kako bi meni  odbrusio moj zet.

Teško mi je priznati, ali sam možda i ja kriva za ovaj slučaj. Možda je ministar pročitao moj roman „Mutno more“ u kojem poslovi dobro teku na jednom jadranskom svjetioniku, koji isto tako nije upisan u službene zemljišne knjige. Odmah s gnušanjem odbacujem tu misao, jer u te rabote u mom romanu su  umiješani samo ljudi, a ministar se za stjecanje svojih nekretnina, koje zbog brojnosti ne može zapamtiti, zahvalio i jednoj višoj sili.

Mislim sam da se ta viša sila ne bavi  nekretninama i još vjerujem da  spomenuti ministar nema deal s njom, ali tko zna! Možda je i  meni nezahvalnici pomogla pronaći  moje stare hlače, a ja ni hvala nisam rekla.