Impresije, emocije, izvješće, zahvale i kritike iz pera ovogodišnje dobitnice književne nargrade “Tin Ujević”
piše; Božica Jelušić
foto: Mladen Vuković
Prelijepo nam je bilo s Tinom u Vrgorcu. Njegovi baštinici pokazali su se dostojnim ovoga velikana, čuvara jezika i velikog žreca istine o Poeziji. Časno je dobiti nagradu s njegovim imenom, no ona veoma obavezuje: na samostrogost, poštovanje jezika, na najteže zadatke i čvrste estetske kriterije. Ako je suditi po njegovu primjeru, genij obvezuje, plemstvo duha obvezuje također, a prijenos znanja i pretvaranje gorčine u radost, najveći su izazovi pjesničke sudbine.
Čulo se mnogo pohvalnih riječi o Tinu zavičajniku, kozmopolitu i Vasioncu, koji je spoznao da je svemir ljudske glave dovoljno prostran da obuhvati svih sedam kraljevstava u kojima duh boravi.Tin bijaše rječotražan i bogotražan u isti mah, njegov je divovski posao premašivao dimenzije očekivane “karijere” i neizvjesne “pjesničke slave”.Osjetio je genius loci jače no itko prije njega, kroz stopala je pustio korijenje, a oči upravio prema visinama transcendencije. Njegov stih bio je “klas od dinamita”, kako bi rekao jedan francuski pjesnik.
Uvriježilo se govoriti o njemu kao o boemu i zgubidanu, koji je britkim tiradama zabavljao protuhe po kavanama. Ali toliko erudicije ne stječe se bez golema truda, i nitko nije prihvaćao tako teške zadatke u bolesti i starosti, siromaštvu i nevolji, kao veliki Tin. On je preveo VLATI TRAVE, Withmenovu zamršenu šaradu, daleke 1951., kad sam se rodila. On je preveo Flaubertov NOVEMBAR, moju najdražu knjigu. I Gidea i mnoge druge. Posudio im je svoje prostranstvo riječi da ostanu veliki, kao u materinjim jezicima.
Kao i čuveni, nepremašivi W. B. YEATS, TIN je živio u kuli, jer svaki veliki format treba svoju zasluženu mjeru. Uzdigao se i fizički iznad trivijalnoga, sitnoga, nevažnoga, iznad “prljave plime života”. On je, doista, dao onu utješnu mantru za sve nas koji “zdvajamo nad poslanjem i djelom”, ne znajući jesmo li dostatni i dostojni zadatka. Naime, tada ćemo reći: “Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik i nekad su mi drage moje rane. I zaista: mi pišemo pjesme, daroviti i manje daroviti, a Tin je ispunjavao kartu svoje sudbine, bio je poeta vates i poeta nascitur. U tome je cijela razlika.
Da, i ona mala metafora važi, koju izrekoh primajući nagradu: civilizacija počinje kad nomadi iz šatora izmisle grčki stup i započnu velike gradnje palača, hramova, kuća koje vjetar ne odnosi. U jeziku je isto. Oko grčkoga stupa skupe se potpornji, lukovi, vezivni zidovi i Kuća riječi dobiva svoje obrise. Za jezik hrvatski TIN UJEVIĆ je taj stup. Divno je znati da su to mnogi do danas prepoznali, od djece u školama do onih koji u hladu murve čitaju stranicu poezije i srce im uzbuđeno tuče od dosegnute ljepote.
I zaista: treba doći u Tinov Vrgorac, da bi se sve to u jednom dahu spoznalo i u jednoj bujici izgovorilo. Hvala vam prijatelji i čestitari, cehovski sudruzi,histrionski potpornici, braćo u riječima i rodbino po izboru. Zbog vas se sve isplatilo.
.
TRENUTAK ZAHVALE
Evo lijepe fotografije kolege M. Vukovića u trenutku zahvale za nagradu TIN UJEVIĆ u Vrgorcu. Zaista sam iskreno ozarena i zahvalna, no to se poglavito odnosi na drage domaćine, mladoga načelnika Antu Pranića i sve njegove suradnike.
Potom, zahvaljujem sjajnom Robertu Kurbaši na interpretaciji, djevojkama na glazbenom programu, svom izdavaču Tonimiru iz V. Toplica (g. Stjepan Juranić), prijateljima u potpori,kolegama u Prosudbenoj komisiji, kolegama kandidatima s izvrsnim naslovima, mojim dizajnerima, stilistima i fotografima, mojoj publici i vama čestitarima, svom Predsjedniku DHK Đuri Vidmaroviću koji me titulira kao “dominu terrestru” i Lady of Poetry. Svim čestitarima od srca hvala. dijelimo zanos za lijepu riječ, koji nikad ne prestaje.
NE ZAHVALJUJEM Ministarstvu kulture i ministrici NOK., koja nema vremena biti na mjestu gdje živi duh najvećega svećenika hrvatske riječi i virtuoza Ars poeticae.
Zamjeram ignoriranje napora lokalne uprave da ovo mjesto i izvan manifestacija učine pjesničkom Mekom, koja svjedoči o vrijednosti zavičaja i zavičajnosti. Škrtost i uskogrudnost u pogledu ovoga projekta smatram neoprostivim ispadima zlovolje i kulturne neupućenosti.
Ne mogu se načuditi gospođi Prvosjedećoj KGK, koja se ne sjeća kako je de Gaulle profitirao imajući Malrauxa za ministra i razvijajući veze s piscima i intelektualcima svoga vremena.
Ne razumijem medije koji se bave tračevima, trivijalijama i rubnim spodobama iz tobožnje “nomenklature”, koje balansiraju na rubu kriminala, zanemarujući kulturu i vijesti o njoj na svim razinama..
Vladajuće će garniture proći, duhovne zasade i plemstvo duha opstati. Ljudi koji se nemušto bore s hrvatskim jezikom i čija je kulturološka profilacija upitna, šalju nam poruke što misle o našim dometima, naporima, nagradama i ritualima. Ne zanimamo ih, nevažni smo i nevidljivi. Lijepo.
Moram u osobno i dvosobno ime, kao hrvatska pjesnikinja sa 60 naslova i 50 godina spisateljske karijere, reći da u dlaku dijelim njihove osjećaje. Vidim prazna sjedala u publici i golemu prazninu kozmičkih razmjera, na mjestu gdje bi se oni, po svim pravilima etikecije i svojih dužnosti, trebali nalaziti.
Odiljam se, s olakšanjem, u neki futur drugi, koji im valja naučiti.