Anđelka Korčulanić
Koliko god veliko jesi,
cijelo si u mene stalo;
za dah zaustavljen toliko puta
tisuću riječi nije dosta,
za darovane mi pjesme
tisuću „hvala“ je malo.
S tobom u sebi, bliže sam Bogu,
nikad te sita kao gosta;
zalaziš mi u oči, ispod kože,
sol s kose otresti ne mogu
sve i kad bih htjela,
vezane misli pod njom se množe.
Žalo je tebi moje lice
stiješnjeno obalama tijela;
moćne valove stvaraš u pjeni,
tučeš o zidove maternice,
izlijevaš se niz bedra bijela,
u me se vraćaš u vječnoj mijeni.
Kad smiriš se, padneš u nevin san,
u svom bijesu posustalo,
tihim te pitanjem budim:
Toliko koliko jesi,
kako si cijelo u mene stalo?
Iznova, uvijek se iznova čudim.
——————————————-
iz zbirke PROŽETA TOBOM