piše: Verica Jačmenica-Jazbec, dr. med.
Što je bulimija?
Bulimija je poremećaj hranjenja uzrokovan psihičkim disbalansom. To je višegodišnji lanac prejedanja, a potom namjernog izbacivanja (povraćanja) hrane.
Bulimičar može biti vaš bliski suradnik na poslu, vaša suučenica u srednjoj školi, vaša kolegica na fakultetu…
Najgore je kad je to vaše dijete, a vi to ne opažate.
Takva osoba se najprije obilno, pohlepno i brzo najede kolača, sladoleda, kompota i slastica. Nakon toga se diskretno udalji od stola i društva, te pođe u toalet gdje gotovo bezbolno povrati cijeli obrok.
Takvo povraćanje nije uzrokovano voljom bolesnika. Ono se javlja kao automatizam koji pokreće sama prisutnost hrane u želucu. Bulimički bolesnici često uzimaju lijekove za mršavljenje, kao i za stimulaciju crijeva na stolicu ili za poticanje mokrenja. Koji put nakon obroka naporno tjelesno vježbaju, kako bi što prije potrošili unesene kalorije.
Uzrok bolesti
Bulimija je izraz nesretnosti mlade osobe. Njezino je srce i cijelo biće gladno ljubavi. Takva osoba, najčešće pogrešno, misli da ne dobiva dovoljno ljubavi u svom okruženju. Stoga konstruira svoj psihološki model svijeta u kojem joj hrana postaje zamjena za ljubav. Današnji mediji i okolina pritišću mladu osobu imperativima o vitkosti, jer će samo takva biti uspješna i sviđati se svojoj okolini. Stoga ona osjeća silan i patološki stalan strah od debljine.
Upravo radi toga patološkoga straha bulimija je psihološki i psihijatrijski poremećaj.
U svakoj obitelji, majka potiče svoje dijete, od njegove najranije dobi, da jede. Na taj način majka iskazuje skrb i ljubav svome djetetu. Nježna i ranjiva mlada osoba takvo forsirano nastojanje oko hranjenja doživljava kao neugodan pritisak. Stoga se u njoj rađa psihološki konflikt i netrpeljivost prema hrani i majci.
Bulimična osoba ima nisko samopouzdanje, želi udovoljiti kriterijima okoline, misli da ju nitko ne voli, čak ni vlastita obitelj. Zato neprekidno živi u stresu, a to ju vodi u depresiju.
Takva osoba je impulzivna, teško se svladava, ne podnosi ustaljene društvene norme i nastoji svakako udovoljiti svojim potrebama. To joj stvara probleme u emotivnim ili bračnim vezama. Bulimičari su zatvorene, nepovjerljive osobe, srame se svojega stanja, a to im onda još više ruši samopouzdanje.
Njihova želja za užitkom je snažnija od njihove svjesne volje. Ne libe se uzimati drogu, alkohol ili mijenjati intimne partnere, samo da bi si ugodile. Odlaze učestalo u trgovine, tamo nerazumno troše i zadužuju se. Kad nemaju novca, čak i kradu po robnim kućama.
One posve pogrešno doživljavaju sebe i svoje tijelo. Opsjednute su mislima o debljini, iako imaju urednu težinu. Misle da se ne sviđaju svojem partneru, društvu ili okolini, osjećaju se nepotpunima i nedoraslima. Mrze svoje tijelo. To ih vodi k autodestrukciji. Često si hotimice nanose male rane po tijelu, kako bi se tobože kažnjavale što nisu dovoljno dobre ili poželjne.
Statistika
Procjenjuje se da od bulimije boluje 2% djevojaka i mladih žena. No, kako se radi o bolesti koja se smatra sramotnom i koja se skriva, vjerojatno je postotak i veći. Bolest se javlja i među mladim muškarcima. Danas vlada princip da uspješan muškarac mora biti mlad, lijep, jak, zdrav, vitak, naočit, muževan, mišićav, sportski tip, seksipilan, holivudski zavodnik pred kojim prekrasne djevojke padaju poput snoplja. Sve što ne odgovara takvom modelu, smatra se neuspješnom muškom figuricom.
Tko su bulimičari
To su nježne i labilne osobe, podložne stresu, osobito ako žive u necjelovitim, razorenim ili konfliktnim obiteljima. Osjetljive su na kritiku i komentare o svome izgledu. Takva im kritika („Pogledaj se kako si debela!“) duboko ranjava psihu. Pri tome se pokreće se niz psiholoških reakcija koje dovode do potpunoga unutarnjeg nereda, a taj slom pogođena osoba ne uspijeva racionalno i voljno zauzdati. Do rasapa psihičke konstrukcije može doći i zbog akutnog velikog stresa; npr. gubitka voljene osobe, koju se nije moglo, stiglo ili znalo pravilno odžalovati. Uzrok može biti i kontinuirani stres; neuspjeh pri upisu na željeni fakultet, krah na emotivnom ili ljubavnom planu, neuspješna integracija u društvo svojih vršnjaka, neuspješna potraga za radnim mjestom…
Postavljanje dijagnoze
Iskusan će liječnik na bulimiju posumnjati ako se bolesnica prejeda, uzima lijekove za mršavljenje, ako je previše je usredotočena na svoju, inače normalnu tjelesnu težinu, ako njezina tjelesna težina jako varira u kratkom roku, ako joj je oštećena caklina prednjih zuba ili se žali na bolove u jednjaku. Takvoj osobi često pucaju kapilare na bjeloočnicama ili su joj natečene žlijezde slinovnice (koje se nalaze na licu, ispred uški). Zato bulimičari imaju karakterističnu fizionomiju.
Komplikacije bolesti
U povraćenom sadržaju nalazi se solna kiselina iz želuca. Ona oštećuje zubnu caklinu i sluznicu jednjaka. Povraćanjem se iz krvi gube elektroliti: natrij, kalij i kalcij. Zbog tog osoba postaje slaba, mlitava i ima grčeve u mišićima. Javlja se usporen ili nepravilan srčani ritam, što može dovesti i do srčanog zastoja. Kosa postaje krhka i bez sjaja. Dolazi do manjka serotonina (tvari koja se luči u mozgu i koja regulira osjećaj zadovoljstva), te nastaje depresija. Od napora pri povraćanju dolazi do pucanja krvnih žila i opasnog krvarenja. Takvo stanje ugrožava život i zahtijeva hitnu zdravstvenu intervenciju.
Stigma
Iako je bulimija registrirana već duže vrijeme, tek se u zadnjem desetljeću o njoj govori više i glasnije. Prve takve inicijative pokrenuli su roditelji koji su prepoznali znakove bolesti u svoje djece, a nisu znali od koga tražiti pomoć. Kako pretežno obolijevaju mlađi ljudi, tinejdžeri i adolescenti, trebalo je proći dosta vremena dok su se pedijatrijska i psihijatrijska struka usuglasile oko načina tretiranja takvih bolesnika.
Liječenje
U Hrvatskoj danas postoje kvalitetni timovi stručnjaka (psihijatri, pedijatri, internisti, psiholozi, socijalni radnici) koji se mogu uhvatiti u koštac s bulimijom. Liječenje zahtijeva dugotrajnu, tijesnu i intenzivnu suradnju bolesnika i terapeutskog tima. Liječenje se uglavnom provodi preko dnevne bolnice. Time je otklonjeno bolno pitanje hospitalizacije u psihijatrijskoj ustanovi, kao i stigme koju takva bolest i liječenje nose sa sobom. Liječenje se provodi prvenstveno raznim oblicima psihoterapije, ali je često potrebno i uzimanje antidepresivnih lijekova.
Zaključak
Liječenje bulimije nije kratko, niti lagano, ali je ipak moguće.
S bolesnikove je strane najvažnije i najteže – priznati sebi i drugima svoju bolest.
Sa strane obitelji, prijatelja i okoline najvažnije je – posumnjati na bolest.
Nakon toga potrebno je, od strane bolesnikove obitelji i okoline, uložiti mnogo vremena, pozitivnoga stava, ustrajnosti, podrške i ljubavi.