Vinko Pavić
Zemlja je ova puna priča o beznađu
I neke okljaštrene šutnje,
Između minskih polja i izvrnute svakodnevice,
Između svetih napjeva,
I besmisla Petrove šutnje,
Između poziva na neutješni plač
I svetosti postojanja,
Između smisla otkupljenja i sumnjivog Tome.
Zemlja je ova što boluje od ljudi
I razsredištenog neba
Dok uzničke kocke gorljivo pršte
Za smotuljak zemaljskih sitnica.
Zemlja je ova puna zakašnjelih spoznaja
I dalekih slika na nevidljivim dlanovima
Dok strepimo, vazdan, da nas u gostinjskoj sobi
Ne presretne brat.