Zrinko Šimunić
Ponekad, kad ostane bez riječi
ona se sakrije u sliku svoje male galerije, onakve
kakvih više nema
pa stoga i tako dragocjene
Ona se okupa u odsjaju sunčeva sjaja
na staklu, na aquatinti
u žamoru davno prohujalog dana
Ljudi prolaze ulicom
kuće čangrizavo plešu u staklu
Slike vise između unutra i van
između sjene noći, sjene dana
Ona prebire po sjećanju, po harfi
i učini glisando na kovanoj
ruzinavoj ogradi botaničkog vrta, zapleše prstima
i noktima
kvrcne
jedan mali, crveni valcer i gle …
Nema je više
Otputovala je u mislima, putuje nekamo …