TIRAMOL – JEŠKA ZA OVRHU

piše: Marija Juračić
Nemam tiramol, a ipak robu sušim na zraku koji mi po rođenju pripada. Bar za sada. Zato ovaj članak ne pišem zbog svojih uskih, osobnih interesa, nego zbog pravde i pravičnosti kojih nikad nema dovoljno za sve, a trebale bi biti kao Suce – nepotrošiv izvor topline za sve ljude.

Iritirao me ovaj najnoviji propis lokalnih vlasti o tiramolu koji su kao kukavičje jaje htjeli podmetnuti Europskoj uniji, a  čije kršenje sad već donosi kaznu od trećine hrvatske prosječne plaće ili pola hrvatske prosječne penzije. Po danu. Odnosno po sušenju.

Jasno mi je da se mozak, koji ad hoc donosi propise i propisuje sankcije, ne može provjetriti na tiramolu jer on se već  otuđio od korištenja prirodnih resursa, ali  sumnjam da je na taj način, zlonamjerno i smišljeno, smjestio narodu nove ovrhe i otimanje  nekrenina,  koje ni kazališna šminka novog Ovršnog zakona neće spriječiti.

Put je jasan i  i trasiran je od Kale Tiramol do Kale Ovrha, jer kamate na glavnicu rastu aritmetičkom brzinom i dok se košulja obješena  na tiramol još nije osušila, neplaćena kazna već te odvukla u kalu Ovrha. A onda i poneki lokalni čelnik može doći do lijepe nekretnine.

Nemojte mi samo govoriti: Befehl ist Befehl –  naredba je naredba, jer tom su logikom i živi u jame bacani, nego razmislite o duhu pozitivnih zakona i poučite mene neuku, kako je moguće donijeti propis koji se kosi sa svim prirodnim zakonima, a nema uporište ni u jednom jačem zakonu iz kojeg bi morao proizaći? Nema uporište ni sam u sebi, odnosno u Zakonu o komunalnom redu.

Estetetski krieriji su diskutabilni i ne bi smjeli biti predmet ni jednog propisa.