piše: Marija Juračić
Moj unuk je opet zapeo tužiti državu. Zbog školskog sustava u osnovnoj školi.
Kaže mi da ga on već godinama gleda iznutra i da je stvar postala nepodnošljiva. Čak je u svojoj maloj glavi iskonstruirao bitne točke optužnice.
Veli da on, po svim relevantnim mjerilima još dijete, previše ulaže u školu, a premalo zauzvrat dobiva. Krade mu djetinjstvo. Opterećena je punjenjem mladog mozga silnim činjenicama koje, zbog neprimjerene količine, ometaju proces razmišljanja, jer dok ti naštrebaš jedne činjenice, pohvataš sve konce koje bi sada trebao sustavno i logički pohraniti u dugotrajno pamćenje, već nahrupe nove činjenice.
Kao da u prepunu čašu dolijevaš još tekućine.
Govori mi da su mu oštetili i obiteljski život koji se sveo na razgovore o školi. Roditelji ne uviđaju da su sami postali taoci takvog sustava. Čini mu se da je postao razvijeniji primjerak Pavlovljevog refleksa: „Ako dobiješ peticu, kupit ćemo ti… „
Kažem mu da je to samo teorija i da mu za sud trebaju jasni primjeri i gle vraga; malac ih odmah istrese nekoliko. Gleda me pobjedonosno pa me pita nešto iz moga faha.
Na pitanje o povratnim glagolima, izverglam mu onu definiciju o glagolu i povratnoj zamjenici, a malac se veselo ceri i pita a što je s nepravim povratnim glagolom? Je li on glagol ili nije? Ako je, zašto ga zovu nepravi? I ako nije pravi, što je onda? Ne možeš nešto definirati onim što ono nije. I koje dijete njegove dobi briga, vraća li se radnja tog glagola, koji nije ni pravi, na sebe ili se vrši uzajamno?
Kažem malcu kako je to dobar primjer razvijanja osjećaja za jezik i logičkog mišljenja, kad me on matira novom konstatacijom:
„Sve bi to držalo vodu da čovjek ima vremena zastati i razmisliti. Ali, slušaj, ono vrijeme koje mi je potrebno za razmišljanje, ja moram primjerice utrošiti na štrebanje novih činjenica; ishrane litorine, broja stanovnika i površinu te reljefa svake države u Aziji, njen bruto nacionalni dohodak, turizam Afrike… Sve to moram naštrebati i reproducirati. Pa nisam ja google!”
Ova zadnja primjedba izazove mi u mozgu crno humorni bljesak i ja uzviknem:
„Tuži, malac!“
A onda mi oduševljenje splasne:
„Kome?“