Dragica Šimić
Ja više ne pjevam.
Idući pustopoljinom pronašla sam šutnju
I sa njenog se zdenca napila.
Besjedu srca u dubine vrela spustila.
Kroz njega su protutnjali konjanici
Na vrancima
Noseći o sapima lancem svezanu
Riječ moga srca.
Bujice su nagurale planine
Na slabašnu kapiju moga srca
I ono ostade zatvoreno
I na šutnju osuđeno.
Noću su strpljivo oblijetala
jata golubova pismonoša
Spuštajući kraj ruševina
Škrinju sa pismima bez adrese
Koja nisam čitala
U tišini se zaklinjući na šutnju.
Samo je vrijeme romorilo
Jezikom života u meni
A ja sam šutjela
Skupljajući njegove pejzaže
Pune malih bijelih oblaka
I jata ptica.
Ja sam šutjela tražeći od tišine
da izliječi jauk i plač riječi.
Možda ću jednom opet pjevati.