test: Ivica Košak
Teoretski princip nezdravog nacionalizma ima pogansku i nemoralnu podlogu, jer drži narod temeljem etike i vrhovnim ciljem ljudskog društva; podređuje pojedinca željeznom zakonu kolektivne tiranije: po njemu je narod sam sebi svrhom: poništava jednakost podrijetla i zadnje svrhe ljudi i naroda; uskrsava silu i nasilje i proglašava ih socijalnim pravilima, koja su iznad države (kult starih pogana). To je nazadak, koji nas mora zabrinuti. O društvu, koje se sve više udaljuje od tradicionalnih oblika vjerskoga uvjerenja i koje sve više prianja za materijalizam, u tom društvu traži čovjek nesvjesno neku naknadu za vjerski osjećaj, nove oblike kulta, novu vjeru. Neke pojave nacionalizma stiče staromu kultu lokalnih i zaštitnih bogova, kojim se kitilo rimsko poganstvo. Domovinu više ne vole, nju obožavaju. Nacionalni su junaci pretvoreni u svece i postavljaju ih na oltar domovine (Ivan Merz: Zdravi i nezdravi nacionalizam, Obnovljeni život, Vol. 5. No. 6. Studeni 1924.) [1]
.
Što je to nacija?
Na ovo pitanje odgovara nobelovac Rabindranat Tagore u djelu Nacionalizam. [2] Tagore je raspravu napisao još pod dojmom strahota Prvog svjetskog rata 1917. godine, a trebala je biti upozorenje, ne samo narodima Europe nego i svijeta. Upozorenje pjesnika iz Bengalije ipak dolazi prekasno. Kada se već povjerovalo kako je katastrofa započeta u Sarajevu 1914. dobila svoj kraj, nacionalni sukobi dobivaju novu dinamiku. Preteča i jedan od idejnih začetnika talijanskog fašizma, pjesnik Gabriele D’Annunzio 11. rujna 1919. godine okupira slobodni grad Rijeku.
Ovaj prvi poslijeratni vojni prijestup na tlu Europe ostaje u pamćenju kao nagovještaj zla koje će zaokupiti Europske narode u predstojećem ratu. Čitatelja poruke o nacionalizmu koju nam je ostavo Indijac Tagore ovo ne iznenađuje.
Nacionalizam kao konačna pojava beskrupuloznog egoizma, …je pojava gdje se čitav narod organizira kao sila. Takva zajednica ustrajno ide za tim da osnaži pučanstvo i osposobi ga za rad. Ali ova vječna težnja za snagom i radnom sposobnošću, oduzima višoj naravi čovjeka snagu koja ga čini požrtvovnim i stvaralačkim. Njegova se požrtvovnost odvraća od pravog, živog i moralnoga cilja, prema mehaničkom i mrtvom cilju – održavanje nacionalne zajednice.
Velika opasnost nastaje za društvo kada se ostvari taj cilj, jer tada se stvara osjećaj kako je zadovoljen i moralni zahtjev. Savjest je mirna ako se odgovornost s moralne osobe u cjelini može prebaciti na mašineriju intelekta. Događa se tako da narod koji ljubi vlastitu slobodu, dozvoljava i dalje ropstvo u velikom dijelu svijeta, s ugodnim čuvstvom ponosa da je izvršio svoju dužnost. Ljudi koji su od prirode pravedni, mogu u svom radu i u mišljenju postati grozno nepravedni, a da kod toga osjećaju kako drugim ljudima pomažu samo u onome što ti i zaslužuju. Ljudi koji su inače pošteni, mogu i ne znajući što rade, neprestano otimati drugima njihovo ljudsko pravo na viši razvoj i da se kod toga porobljenima još i rugaju, kao oni nisu ni zaslužili bolji postupak. Svakodnevno u životu gledamo kako male poduzetničke jednako kao i javne zajednice čine bezosjećajne ljude, a koji po naravi nisu loši.
Moramo si tek predočiti kakva li će tek pustoš nastati u moralnom svijetu, ako se čitavi narodi s slijepim žarom stanu organizirati da dođu do moći i bogatstva.
Nacionalizam je vrlo velika opasnost… I jer s nama vlada i upravlja nacija koja je sasvim političke naravi, nastojali smo mi, unatoč nasljeđa prošlosti, razviti u sebi vjeru da možda i mi imamo nekakvu političku zadaću… U našem djelovanju moramo preuzeti svaku opasnost, dapače ni u samome ždrijelu progonitelja ne smijemo prestati da vršimo dužnosti što nam ih je odredila sudbina, pa tako i kroz bolove i neuspjehe na svakome koraku ostvarivati nove pobjede. Mi moramo pokazati onima nad nama, da imamo moralnu snagu i snagu da trpimo za istinu. No ako nemamo ništa za pokazati, možemo samo prosjačiti. Bilo bi kobno za nas kad bismo odmah zadobili u poklon sve što tražimo…. i ja sam svojim zemljacima uvijek ponavljao da se moraju ujediniti, ne da prosjače, nego da omoguće kako bi naš duh požrtvovnosti možda postao aktivan.
Između dva svjetska rata Rabindrant Tagore sudjelovao je na ostvarenju projekta nazvanog Deklaracija nezavisnosti Duha čiji je cilj bio povezivanje svih kulturnih dostignuća Svijeta i rješavanje ključnih pitanja. Tagore stavlja civilizaciju pred dvojbu: …je li vrjednija pohlepa ili odricanje, materijalno ili moralno dobro? Ova goruća tema bila je prisutna u hrvatskom kulturnom krugu na početku 20. stoljeća, nažalost bez odjeka za razvoj događaja.
Već 1915. izvedena je Ćitra, drama u jednom činu. Ovo dramsko djelo velikog indijskog pjesnika i nobelovca Rabindranatha Tagorea, izvodila se u prijevodu Pavla Vuk-Pavlovića[4] u Zagrebu već 1915. godine. Indijski bard nam u svojem djelu, uz prekrasne pjesničke slike, donosi i temeljna razmišljanja koja nadilaze pojedinačnost i razmatraju općenita životna načela.
Preuzimajući osnovnu priču iz nepresušne riznice motiva za indijske autore, velikog junačkog epa Mahabharate, Tagore tka priču koja govori daleko više od svog izvornika i ističe ideale duhovne ljepote kao daleko nadmoćne onoj tjelesnoj, koje je prolaznost u djelu sasvim jasno iskazana. Smisleni čovjekov život moguć je samo na osnovi vrednota; ali čovjekov je slobodni izbor za koje će se vrijednosti i vrijednosna mjerila opredijeliti.
Taj je izbor slobodan, ali i neizbježan, piše Vuk-Pavlović, čovjek …slobodu, kojom se određuje prema vrednotama, bezuvjetno i bez izuzetka mora upotrijebiti [5].
_________________
[1] Ivan Merz piše 1924. pod utjecajem oca kršćanske demokracije, Don Luigi Sturza. Svećenik i antifašist don Sturzo je naučavao nespojivosti katoličanstva i fašizma. U djelima „Coscienza Cristiana” on kritizira „filo-fašistički” element unutar Vatikana. Kao progonjeni suosnivač talijanske narodne partije ( Partito Popolare Italiano) prisiljen je 1924. otići u progonstvo. Nakon odlaska Sturza, Vatikan je odobrio formiranje Unione Nazionale, pro-fašističke katoličke političke stranke i požurio razvrgavanje PPI te pridruživanje članstva Mussoliniju.
[2] Rabindranat Tagore, Nationalism, London 1917. Prijevod Antona Barca objavila je Ćirilo-Metodska knjižara 1921. u Zagrebu. Tagore, poput Hegela, Svjetsku historiju doživljava kao neprestano razvijanje ideje. Uočena razlika je u tome što je, za razliku od Hegela, Tagore u središte tog procesa stavio Indiju – jednu neeuropsku kulturu. S tim u vezi, Tagore je razvio alternativnu koncepciju modernosti koja je ideje, politiku i tehnologiju Zapada smatrala samo jednim aspektom povijesnog procesa koji se razvija, a ne kao njegovo osnovno kretanje.
[3] To u konačnici potvrđuje i djelovanje jednog od kreatora velikosrpskog nacionalizma Dobrice Ćosića koji će 1982. godine objaviti da je suvremeni nacionalizam kao društvena koncepcija, “moderna ideologija, sistem vrednovanja, mentalitet, privredni i intelektualni moral, opšta psihoza, kolektivna paranoja, društvena šizofrenija”. Po Ćosiću, nacionalizmu pogoduje siromaštvo, neprosvijećenost, nerazvijena demokracija i moralna i politička kriza; teritorijalna etnička i društvena neitegriranost većine (balkanskih) nacija; cjelokupna ideologija i politička konstelacija suvremenog svijeta.
[4] Prevoditelj drame i jezikoslovac Pavao Vuk-Pavlović (rođen 1894. u Koprivnici, preminuo 1976. u Zagrebu) jedan je od najvećih hrvatskih filozofa i pedagoga koji je nedovoljno poznat široj, ali i stručnoj javnosti. Od njegovih zasluga u prvome redu valja izdvojiti utemeljenje filozofije odgoja u Hrvatskoj i to istodobno kada se ona utemeljivala i u svijetu. Razlozi prešućivanja Pavla Vuk-Pavlovića prije svega bili su političke naravi, ustaški progon židovske obitelji ovog hrvatskog mislioca, pa su djela ovog inače plodnog filozofa već odavno postala teško dostupna, a velika većina najpoznatijih među njima nije imala naknadnih izdanja nakon što su prvi puta objavljenja tridesetih godina 20. stoljeća. Aktivno djelovanje ovoga filozofa u Hrvatskoj obvezuje nas i danas na očuvanje značajne hrvatske filozofske baštine od propadanja i zaborava, ali i na njeno oživljavanje unutar suvremenog konteksta.
[5] Pavao Vuk-Pavlović, OPRAVDANJE VJERE – o devetstotoj obljetnici rođenja Anselma canterburyjskog, Zagreb, 1933.
„Značajni događaji pojavljuju se dvaput u povijesti“ – Rekao je Hegel, – „prvi puta kao tragedija a zatim ponovo kao farsa“ – dodao je Marx. Europa ima ozbiljan problem s fašizmom (nacionalizmom koje se javlja kao “Hipsterski fašizam”), a 100 godina poslije „marša na Rijeku“ bi “questa farce da oggi“ trebala podsjetiti na tragediju.