piše: Marija Juračić
„Al’ se nekad dobro jelo“ pjeva Đorđe Balašević i ne pretjeruje. Sva ona fina jela koje spominje u svojoj pjesmi već smo skoro zaboravili. Često smo išli našim prijateljima i oni k nama na roštilj, gradele, na svaku vrstu priloga, na slastice poslije obilnog jela, a ni na vinu se nije štedjelo.
Bivša predsjednica je doduše izjavila da u ono vrijeme nije bilo jogurta. Čudno da između osamdesetak vrsta raznih jogurta iz različitih mljekara niti jedan nije bio za nju. No, skočimo iz onog vremena obilja, kada se zaista dobro jelo, u sadašnje vrijeme.
Svoje prijatelje više ne pozivamo na kulinarske svećanosti. Pazimo na njihovu liniju i na njihovo zdravlje. Kalkuliramo što je zdravije, odnosno jeftinije. Sa stola su nestali šnicli, školjke, riba, glavonošci, kolači… Ostala je samo kava i koja boca vina. Dok se može. Nađe se i poneka kutija keksa, a često samo voda iz vodovoda. Dok se može.
Trgovci prijete da će hrana još poskupjeti. Ekonomisti tvrde da treba omogućiti slobodno tržište pa neka kupci kupuju gdje je jeftinije. Ne znam što oni jedu kada su tako pametni.
Ako vlada dozvoli slobodno tržište, narod će gladovati. Zašto? Zato što živimo od turizma. U Lijepu Našu se u sezoni ( koja traje dosta dugo ) slije desetak milijuna turista koji će ( zbog većih plaća) platiti dvostruko višu cijenu od one koju može platiti domaći čovjek. Javlja se nelojalna konkurencija, jer domaće tržište ne ovisi o platežnoj moći domaćeg čovjeka. I zato ne treba biti slobodno. Jer, 10 milijuna turista čini nelojalnu konkurenciju za tri milijuna domicilnog stanovništva.
Na kraju što savjetovati? Mogu samo citirati našeg pjesnika Slavka Mihalića: „Majstore, ugasi svijeću, došla su ozbiljna vremena. Sadi u vrtu luk, cijepaj drva, pospremaj tavan. Samo klauni znadu kako se možeš izvući:“