MOJA PJESMA

Vinko Pavić
Jednu  sam pjesmu čuvao do zore
Kitio cvijećem, oblačio svilom,
Molio njenog pobratima more
Da je oživi svojim modrim bilom.

Uresit htjedoh svaku njenu stopu,
I svaka strofa da bude na mjestu,
Po nekom mojem mentalnomu sklopu
Ne smije rano i naga na cestu.

I cijelu noć sam uz nju budan bio,
Birao strasno riječi pune rima,
U carstvu sanja sve jače sam snio
Kako će, mlada, dopasti se svima.

Treperi ona ko trska na vodi
Ja na nju stavljam zadnji rumen cvijeća,
I mislim, kako će po zadnjoj modi
Jeseni poznoj dati dah proljeća.

I kad je sunce u svom zlatnom runu
Ušlo u sobu gdje se rime steru,
Stavit joj htjedoh još kraljevsku krunu,
Al’ je ne nađoh u svom skromnom peru.