Slavica Sarkotić
Uđoh večeras u kuću mojih predaka
A dugo ne bijah u njoj
Vrata zacviliše umilno i bolno
Prozor jeknu u svojoj starosti
I pričini mi se kao da nekoga zove
Uđoh večeras u kuću mojih predaka
A kroz prozor mjesečina pružala je krake
Dočekao me miris napuštenosti
Iz kutova spuštale se slike
Niz niti paučine davno ispletene
Uđoh večeras u kuću mojih predaka
Praznu i turobnu kao neznani neki muzej
Dotakoh pramenove srebrne mjesečine
Spustih glavu na jastuk ostavljen i hladan
I učinilo mi se da ležim pored majke
A kuća se mojih predaka utapala u mjesečini