Mato Zlatko Damjanović
E, baš te ne dam, govoru stari,
na kom me majka kraj zipke zvala,
na kom mi prve pričala priče,
sa mojom tugom plakala,
mojoj se sreći radovala.
E baš te ne dam ikavice meka,
da tebe izdam, dušu bi prodo,
bez tebe u seb ko gol bi ´odo,
e, baš te ne dam,
jer jednom se živi.
Možeš biti čovjek, možeš bit hulja,
možeš bit otarak svatovski
il stara masna trulja.
E, baš te ne dam,
nosim te ko barjak,
nek svako vidi
da me se dida
u grobu ne stidi!
E, baš te ne dam, jer za me ti si
lipa ko Tena, draga ko majka,
meka ko mjesečina ljetna,
bogata ko jesen naša,
snažna ko ´rast na rubu šumu
kojeg salauke ne plaše,
ni gromovi kad u proljeće zagrme.
E, baš te ne dam
jer jednom se živi
!27.svibnja 2005.
Iz knjige “Paradija kraj vrlija, Pjesme starog kova”/ 2019.
Manje poznate riječi:
zipka – kolijevka
salauka – nevrijeme, jak vjetar
otarak svatovski – svečani peškir
tralja – bezvrijedna krpa