Listopad – mjesec borbe protiv karcinoma dojke
piše: Sandra Marelja Muić
I tako se u trenutku nađete na drugoj strani ceste gdje caruje hlad, a bome i debeli sloj tmurnih oblaka. I vi postanete jedna od tih žena mjesečeva lica i zamotane glave, držeći ruke u džepovima kao da želite spriječiti zlu kob da ode dalje.
Odete bezazleno po jedan nalaz, a dođete kući s drugim, onim kojeg niste htjeli. Onim, kojeg nitko neće. I taj nalaz prekrije tu vašu cijelu kuću i onu vaših roditelja, prijatelja i svih onih kojima ste u srcu.
Prekrije ju poput svježeg snijega koji je napadao preko noći i radosno se naslagao u svakom kutu, te gdjegod krenete, uhvatite za njega ili ga nosite na svojim potplatama.
Koliko god vukli svoju i njihovu svakodnevnicu dalje, odvajali bijelo rublje od šarenog, razmijenjivali recepte i pisali s djecom zadaću, to lijevano zvono, taj plašt snijega, svo će to vrijeme ostati visiti nad svima vama.
Dok čekate da to sve završi, kako god da odluči završiti, definitivno ili sa otvorenim krajem, život svih drugih će ići u svom revijalnom tonu dalje, a vi ćete se držati za vaš porozni splav na rijeci Nade.
Malo je toga što je u vašim rukama inače u životu, a kad se nađete u dugačkom hodniku Smrti, vaše je samo srce koje kuce i glava, pa makar i ćelava, koja želi ostati na ramenu. I baš ta glava će vas izvesti iz tog hodnika.
Kad se ugase svijetla, uglavnom ostanemo sami, no ako imate sreću u tim mračnim kutovima života ćete imati uz sebe obitelj i nekoliko dragih prijatelja, koji se neće ustručavati širom otvorenih očiju pratiti vaše fizičke metamorfoze. A vjerujte mi , za to im sigurno treba jednako hrabrosti kao i vama na vašoj splavi. A nema govora o velikoj hrabrosti ovdje, jer je hrabrost jedini izbor koji imate nakon što vam pri prvom nalazu liječnik kaže:
– Invazivno lobularni metastazirani karcinom, 50:50, moderna medicina čini čuda, gospođo.
Šta je ovo sada, na kakvom sam ja to poluvremenu, dijete mi još ni slova nije naučilo, kakva je sad to instruirana promjena plana?!
Stvar i je u tome da život ima plan umjesto vas, vi ste samo tu da držite glavu uspravno. Možete naravno napraviti spomenik od te vaše bolesti, možete ići okolo i govoriti svima o tome, možete i držati to sve u sebi, sve su to prihvatljive reakcije na stresa.
Ono što morate je, prestati se odmah pitati zašto se rulet (ne-)sreće okrenuo tako kako se okrenuo.
Upravo taj rulet je ono što ljude oko vas onda prestraši, pa vam nakon godinu dana kada ih sretnete kažu kako im je drago što ste dobro sada, a da vas nisu htjeli smetati u tom svemu, da su mislili na vas. U prijevodu rečeno: usrali smo se od pomisli da se taj rulet zle sreće mogao okrenuti i prema nama, a moglo je biti i da ćeš nam reći da ti nije puno preostalo pod ovim nebom, pa ne znamo šta bi i kako bi onda reagirali, morali bismo pokazati emocije i sudjelovati, a to nam nije baš jača strana, to riješimo sa like ili dislike najčešće.
U međuvremenu se nađete izručeni bešćutnoj industriji novca koja zarađuje na svima vama nesretnicima, počevši od (ne-)zdrave hrane, (ne-)učinkovitih tretmana do misterioznih pripravaka koji odnose tu vašu bolest jednako kao što su je i donijeli.
Negdje sam vidjela čak i da se nudi mljevena peraja morskog psa kao pripravak protiv karcinoma. Jadan morski pas, ’em smo mu natrpali ocean plastikom, ‘ em ga Japanci tamane po restoranima, a sad mu i peraju melju i prodaju kao lažnu nadu.
Još gore od toga svega su knjige o karcinomu i svemu ovome prije navedenom; od njih stotinu, možda je jedna racionalna, ostale možete nakon četvrte stranice odložiti u stari papir, pogotovo one u kojima se navodi čak da ste i sami odgovorni za svoj karcinom jer ste npr. konzumirali mliječne proizvode. Te bi autore odmah dovukla svojoj materi i ćaći za stol da im to osobno kažu.
Shvaćam da ljudi napišu knjigu o svom iskustvu i da im to služi kao terapija nakon svega što su prošli, ali ne shvaćam kako tu bolest mogu doživjeti kao oslobođenje u svom životu, na što često u tim autorskim djelima naiđem. Ne znam kakvo je to oslobođenje, taj plašt snijega koji ostane na svemu i ukruti se. Svaki odlazak na kontrolu je kao da gazite kroz taj snijeg i narušavate svojim čizmama anksiozni zvuk tišine, za vas i za sve oko vas.
O pravoj bespoštednoj borbi koja nastupi poslije nakon što su vam radili sve što ne treba i liječili vas svime što ljudskom biću ne treba da vas spase, niti ne treba govoriti. I da vam počnu žumberački vrganji na tijelu rasti, uvijek ćete imati izvor od kojeg je to počelo.
Kako vas to može osloboditi?
Osloboditi će vas toplina predvečernjeg sunca na koji smijete izmigoljiti tako fotosenzitivni i toksični, vlažna njuška psa koji vas gura dok ležite polusvjesni od otrova, hodočašče koje je neka draga duša poduzela radi vas, skupocjeni vitamini koje je neka druga ostavila u vanjskoj žardinjeri jer niste smjeli primati nikog, stari susjed koji vas svaki dan pita je li vam bolje, topla juha koju vam majka nosi.
Ljubav je ta koja će vas osloboditi.
I ništa drugo.