piše: Igor Matijašić
Uskoro i službeno kreće predizborna kampanja, a stranački lideri već se zadovoljno smiješe u svom (pre)velikom medijskom prostoru. Njihove izjave pune novinske stupce, obećavaju se brda i doline te nas svi ponovno uvjeravaju u ono što bismo tako i sami željeli – ako MI pobijedimo sve će biti bolje!
Hrvatski narod (koji je već navikao na prazna obećanja kao magarac na batine) pomalo je umoran od borbe tisuće kandidata za stotinjak saborskih fotelja i tješi se činjenicom da je izborna utakmica jedina u kojoj publika odlučuje o pobjedniku. Iako je svaka stranka u svojim izbornim pripremama zacrtala program koji nastoji približiti biračima i potencijalnim glasačima, i desni i lijevi slažu se da je prioritetni cilj ono čemu Hrvatska dugo stremi – europskom iskoraku.
Naravno da navedenog iskoraka (uz čitav niz drugih aspekata) nema bez kvalitetnog obrazovanja i formiranja kadrova koji će biti nosioci napretka u budućnosti. No, da bi doista zaživjela ona nekadašnja poštapalica u koju su se mnogi kleli – „na mladima svijet ostaje“, nužno je ulagati u školovanje. Pritom ne mislim samo na infrastrukturu (a neke školske zgrade doista vape za redizajnom), već i ulaganje u obrazovanje učenika, kao i onih koji poučavaju.
Mnoštvo škola i nadalje preferira frontalni tip nastave, a jedina nastavna «pomagala» još uvijek su kreda i ploča. Informatičko opismenjivanje (kako učitelja, tako i učenika), motiviranje sudionika nastavnog procesa, osuvremenjivanje školskog prostora samo su neke od početnih stanica koje nam predstoje na putu koji vodi prema europskim uzorima. Jako se volimo uspoređivati sa svjetskim velesilama te pohvaliti kad se naši informatičari, primjerice, vrate s nekog natjecanja s medaljama oko vrata, no često i zatvaramo oči pred brojkama o jezičnim ili matematičkim kompetencijama naših učenika koje su itekako indikativne.
Veliki entuzijazam koji posjeduju poučavatelji gubi se polako pred valom pasivnih slušača, ali sve više i zbog samog položaja koji im pridaje društvo. Nekadašnji kistihand zamjenjuje činjenica da su učitelji danas poštovani do te mjere da o njima čitamo na stranicama crne kronike kada roditelji odlučuju preuzeti stvar u svoje ruke i «zaštititi» svoje dijete. Premda je upravo učiteljsko zvanje ono koje će nas riješiti spomenutih poraznih brojki, ipak ga se sve više bezrazložno marginalizira. Stoga se svakim danom učiteljima čini da su im sve dalje rečenice njihova Hipokrita, «učiteljice svih učiteljica», Šenoine Branke:
…meni je učiteljsko zvanje ideal mog života, jer uopće držim da je lijepo, da je uzvišeno, da je dapače dužnost svakog krštenog stvora da ne radi samo za sebe nego za opće dobro. Znam da je to zvanje vrlo mučno i teško…Ja znam da primam na sebe križ, ja ga hoću primiti na sebe i nositi ga junački za moj narod…
Nadam se da će i pojedinci iz uvoda primiti svoj križ i ispuniti najvažnije obećanje – nastavak procesa kurikularne reforme od kojeg se toliko mnogo očekivalo.
Iako svi znaju da je upravo taj proces naprosto ključan za cjelokupnu budućnost, početni val entuzijazma i oduševljenja zaustavio se na bespotrebnim raspravama o tome treba li čitati Marulićevu Juditu i je li Domovinski rat dovoljno zastupljen u udžbenicima povijesti.
O kvalitetnom rasterećenju učenika i uspješnijim rezultatima na OECD-ovu testiranju, kao i obično, ni govora.
Možda već nakon 11. rujna…