tekst i foto: Sandra Marelja Muić
Malo je riječi koje vam preostanu nakon posjete gradu poput Pariza, osim onih kojima možete izraziti da vam nije bilo dovoljno vremena za sve.
To najviše shvatite kada ga u onom dijelu gdje ste prepušteni slobodnom rasporedu bez vodiča i grupe, obilazite sami i osluškujete njegov puls ili bolje rečeno, njegov dah.
Sve se u njemu čini uravnoteženo i tečno, imate čak osjećaj i da ta lijepa Seina diše dok teče u svojoj mirnoći.
Na jednoj britanskoj web stranici culturetrip.uk navode deset stvari koje u Parizu ne trebate napraviti, medju ostalim; treba izbjeći krstarenje Seinom jer se nema šta posebno vidjeti na toj turi, te posjet Louvru jer ima hrpa drugih muzeja, pa i penjanje na Eiffelov toranj je tu navedeno.
Mislim da je tu netko prilikom svog posjeta Parizu izgubio novčanik ili ga je žena ostavila dok je čekao na metro, no, ovi navodi svakako ne drže vodu. Metro ide svake dvije minute, pa možda za ovoga tko je sastavljao ima još nade.
Osim što sve ima svoju cijenu u brojnim eurima, u što ste dobro upućeni kada se zapućujete u francusku prijestolnicu, baš ovi najturističkiji punktovi vam nude priliku za kompletniju sliku o gradu, njegovoj povijesti i njegovom značenju za ljudsku civilizaciju općenito. Nakon što se popnete na sam vrh željeznog giganta Eiffela, dakle na neki 300-ti metar visine (na tome ima i antenu od ca. 21 m), imate zbilja impresivan pogled na grad od 12 milijuna stanovnika koje čini 170 različitih nacija.
U dnu vam preostaje jednako tako impresivan pogled na red ljudi koji čekaju na ulaznicu; sve što niste kupili online unaprijed uz plaćanje rezervacije, odnijeti će vam dva do tri sata čekanja, i tako je svugdje. Ambiciozno želim poslati selfie s vrha, jednom rukom držim telefon, drugom kapuljaču zimske jakne, trećom mičem kosu – izgledam kao kumica s placa koja je zapela na Paškom mostu u buri, taj dan je vjetar izrazito jak i mene mimoilazi pariška elegancija u širokom luku.
L’Ile de cite, otočić usred grada, spava kao da ga rijeka Seina drži u zagrlj
aju. Obilazimo ga na jednom od turističkih brodova, sjedim na gornjoj palubi i dišem, dok sav taj sklad prolazi pred moji očima. Katedrala Notre Dame je je nijema u svojoj bolnoj ljepoti, na bočnim stranama vidimo silinu građevinske skele, sve stoji.
Svaki most je različit, na cijeloj rijeci ih ima 37. Najmarkantniji je onaj Alexandra III. s pozlatom i crnim figurama, no, po meni, ne i najljepši. Obale Seine su divne – Parižani obožavaju svoju rijeku, šeću, trče, sjede, čitaju knjigu, piju kavu – sve uz Seinu. Spuštam se među njih nakon privatnog posjeta Musee d’Orsay, sjedim na drvenim stepenicama dok kasnopopodnevno sunce ljeska kroz jesensko lišće, svijetlo se prelama kao kroz dukate.
Sve je nevjerovatno skladno ovdje, jednaki duguljasti prozori na zgradama, jednake ogradice na balkonima, jednaki stolovi u kafićima, jednaka hrpa ljudi svugdje, ali sve nevjerovatno skladno. Kod Slavoluka pobjede ( L’arc de Triomphe) se gotovo ne usuđujem gledati u ljude koji voze, nigdje nema trake, svi voze pod nekim kutom od 45 stupnjeva i uvijek idu naprijed. Onako me malo podsjećaju na mene dok koristim pariški metro, samo gledam naprijed u naslove stanica i grozničavo držim svoju torbu uza se, a nemam pojma gdje ću stići.
U Slavoluku pobjede se spaja svih dvanaest pariških avenija, a najšira i najprestižnija je L’avenue des Champse Elysees (Jelizejske poljane). Subotom je cijeli Pariz u toj ulici i uživa u slobodnom danu. Na stolićima barova nema odloženih mobitela, smatra se nepristojnim upotreba i čak prisutnost telefona dok ste u društvu, hrana se ne jede dok hodate ulicom,nego se jede u društvu za stolom. Tu su postulati pristojnosti koji su se kod nas izgubilli, a možda nisu nikad ni bili. Čitaju se knjige u tramvaju, nosi se cvijeće iz cvjećarnica na uglu, obiteljski se posjećuju muzeji.
Kada napuštam veličanstveni Louvre, prolazim pored reda od nekoliko stotina metara, nedjelja je – ljudi čekaju na svoju ulaznicu i to ne samo stranci. Prekratka su dva i pol sata tamo, no zadovoljna sam jer sam obišla makar dio, uživala u segmentima muzeja sa slikarstvom i francuskom skulpturom, eksponatima Mezopotamije.
Toliko ljepote koju je napravila ljudska ruka vas zbilja prizemlji, shvatite koliko ste maleni kotačić u Svemiru.
Šizofrenija oko Mona Lise je zbilja pretjerana, ljudi stoje u ograđenom prostoru i čekaju da ih redar pusti na slikanje. Mona Lisa se iz daljine čini poput poštanske markice, čak imam dojam da se podsmjehuje posjetiocima u toru naoružanim mobitelom. Za remek djela koja se nalaze u tom dijelu s talijanskim slikarstvom, zbilja nedostaju riječi.
Ne osjetite nigdje podilaženje moćnoj industriji turizma, niti čak nemate osjećaj da ste stranac u tom gradu, pogotovo ako proparlate francuski, tada vas prihvaćaju širokih ruku, pa makar govorili poput Delboya iz –Mućki-. Za njega bi idealan bio posjet dvorcu u Versaillesu, sve je onako rađeno u njegovom stilu, raskoš bez kraja.
Ne uspjevam puno vidjeti od dvorca jer su oko mene svugdje brojni azijatski turisti koji slikaju svaku kvaku na vratima, pa se prebacujem u vrtove. Taj opičeni Luj XIV. se navodno nikad nije okupao, nego su ga sluge prale toaletnom vodom i četrnaest puta dnevno presvlačile. Istim tim slugama i tom potlačenom gladnom narodu je oduzeo 850 ha prostora da formira svoje raskošne vrtove koji ostavljaju bez riječi svojom ljepotom, a garant nije mogao obići ni prvu gredicu s cvijećem dok se uspio svih tih četrnaest puta presvući da bi radio ništa.