tekst: Ruža Silađev
Dva dana je pred Sisvete. Puno je groblje mještana. Uređuju grobove svojih milih. I ja sam očistila desetak i evo me na majkinom (baka po ocu) i starovom (djed po ocu) grobu. Poslije Očenaša, Zdravo Marijo i Slava Ocu , hvatam se motike i misli koje me vraćaju u djetinjstvo. Povremeno bacim pogled na fotografije dvoje staraca i nastavljam.
Kao jedino njihovo unuče u ranom djetinjem dobu bila sam čest gost-domaćin u njihovoj kući. Pažena i mažena odrastala sam uveseljavajući njih i sebe.
Gledam u majku i kažem joj:
– Tu sam ko što sam ti i obećala.
Naime, moja majka je ispunjavala sve moje želje do u tančine. Nekad joj se nije svidjelo što bih zatražila i onda bi mi tobože prijekorno rekla:
– Joooj! Jidu i trovo! Pravi si tentaroš!
Ali, ubrzo bi mi učinila ono što sam tražila od nje.
U to vrijeme nije bilo mnogo papira i moju želju za crtanjem nikako nisam mogla ostvariti. Jednom, nekim čudom stari je sa zaprežnim kolima i konjima donio dvije vreće umjetnoga gnojiva. I, znate, vreće su bile od papira smeđe boje! Poskočila sam hitro na kola i “znalački” ocijenila da bi mi taj papir jako trebao. A, bio je toliko velik, te pomislih kako ću moći crtati do u nedogled. Majka i stari su me gledali s nevjericom i rekli da se gnojivo mora prvo odnijeti na njivu, pa ću onda dobiti malo papira. Negodovala sam na predočenu količinu i rekla da ja moram sa njima na njivu i da moraju ponijeti makaze kako bih lijepo odrezala vreće da mi ne upropaste papir. Smješkali su se, a ja sam pazila desetak dana na sve njihove “manevre” kako vreće ne bi netragom nestale.
#
Zastajem. Gledam njihova mila lica, gutam knedlu što mi presjeda u grlu, okopavam travke okolo groba i nastavljam sanjariti.
Sladoledžija je ljeti išao sokacima, gurajući svoja kolica i vikao na sav glas:
– Slaaadoled! ‘ladi kao led!
– Slaaadoled, sladi kao med! Slaaadoled!
Sva dječurlija iz sokaka bi se stuštila do sladoledžijinih kolica. Djeca su najčešće držala jaje u ruci za zamjenu jedne kugle sladoleda ili pet dinara u istu svrhu. Moja majka je donosila malu šoljicu iz koje bi se danas mogla piti crna kava. U nju je stalo dvije kugle sladoleda. Ušle bismo u majkino dvorište. Ona je donosila tronožac i sigurno me smjestila. Malom žličicom sam se sladila i sve gledajući u sliku na šoljici. Tu su bile dvije djevojčice, viša i manja, koje su se držale za ruke. Viša djevojčica je imala u jednoj ruci lutku, a drugom je držala manju djevojčicu za ruku. Tada sam zamišljala da su to dvije sestre i rekla bih majki ližući sladoled:
– Majko, ka’ ću ja imat sestru?
-Imaćeš, janje moje. Ako se svako veče moliš Anđelu čuvaru, jedamput ćeš cigurno imat sestru.
Eh, pa naravno, na večer bih se sjetila da poslije Očenaša izmolim i Anđelu čuvaru. No, slika na šoljici je bila jako zanimljiva i zbog lutke koju je držala viša djevojčica. Mi curice smo tada imale lutke ručne izrade koje su nam pravile mame ili već netko drugi od starijih.
– Majko, a ka’ ćeš mi kupit pravu lutku?
– Jel, a oćeš li ti mene jaukat kad umrem?– pitala je majka.
– Aaaa, majko, kako ću kad ne znam?! Ne znam ja to. A, i sramota mi je.
Običajno je bilo kada netko umre da se za dotičnim nariče, jauče. To je mogla biti osoba iz bliže ili dalje obitelji, susjeda ili prijatelji. Najčešće su to bile ženske osobe koje su imale smisla za stihotvorstvo, ali nekada je to bio i muškarac. Moja majka je imala strastvenu želju kada umre, da za njom jaučem. Svaku želju mi je ispunjavala, ali i svaki put je izrazila svoju želju koju sam uporno odbijala.
– Majko, ka’ ćeš mi kupit pravu lutku?- nastavljala sam u svojemu stilu ne hajući puno za majkinu želju.
– Čekaj, kad bude kirbaj. Onda ćeš dobit lutku.
– Slatka, moja majčice, a šta ću ja do kirbaja?- zagrlila bih je i ljubila mazno tepajući.
– Ništa lakše o’ toga! Sigraćeš se sa starom, a evo donećemo ti iz bašče i novu lutku što ima i kiku.
Majka i stari su imali veliki vrt sa puno voćaka, povrća i mladih kukuruza. Stari je otkinuo mladi klip kukuruza, skinuo sa njega ljusku i dobila sam lutku sa prelijepom, svilenom kosom svijetlo smeđe boje. Zamišljala sam da takvu kosu imaju vile o kojima se pričalo zimi na prelima.
#
Sunce je pripeklo, slijeva se znoj niz lice i tijelo. Zastajem. Odmaram se i ne prestajem gledati njihove fotografije. Mislim što je to sreća. Dajem si odgovor. Sreća je imati djecu, roditelje, braću i sestre i poznavati osobe koje te vole i poštuju.
#
Stari nije imao nikakvih želja i nije tražio od mene nikakva obećanja. Mnogo sam lijepih trenutaka doživjela sa njim i puno naučila o životu, od malih nogu. Nosio me u polje “na krkača” pješice i po nekoliko kilometara, samo da pogledamo kakvi su kukuruzi ili žito, pa da za tu sitnicu ne preže konje. Uvečer kad je uvodio konje u štalu, posjednuo me je na konja i tako bismo zajedno uveli konje. Tada bi me hvalio kako sam mu pomogla oko konja. U vrijeme zrenja bostana nosio me prodavati ga po okolnim selima. Zimi smo ručno krunili kukuruz pored zidane peći. Na čas bih prekinula posao, uzimala češalj i češljala moga staroga. Imao je lijepu, sijedu, svilenu kosu koja me potsjećala na kosu lutke od kukuruza. Gotovo da je ovoga časa osjećam pod prstima.
– Vidi ga, matorčina, kako se pridade cure!- majka ga je tobože grdila.
– Ajd, ajd, neka samo mlit ko mlina! Idi tamo zamisi kaku lepinju!- branio se stari.
#
Smiješim se. Val sjećanja nikako ne prestaje nadolaziti. Baš kao plima.
#
Majka je dugo tražila da joj obećam da ću je jaukat. Ako se teta zatekla u blizini, prkosno je govorila:
– Oće, jaukaće ti, jel curo? Nosite je bliže rovu, da se domu ne povrati!
Nastajao je smijeh i kikot koji se teško dao zaustaviti.
Dugo je moja majka inzistirala na obećanju da ću je jaukat. Sokakom je često prolazio Barša, Ciganin prosjak. Jako sam ga se plašila. Čim bih ga izdaleka ugledala skrivala sam se pod majkinu kecelju, pregač.
– Eto sad si bezbedna. Niko ti ne može najt pod pregačom.– šalile su se susjede.
– Aha! Oćeš li mi jaukat? – pitala je majka i na moj negativni odgovor ipak me nije udaljla ispod svoje kecelje.
#
Rasla sam kao i sve mladice što rastu na Zemlji. Onda su došla nova vremena i sa njima sedamdesete. Udala sam se, dobijala kćeri i donosila ih mojoj majki i staromu. Sa ponosom su ih ponekada čuvali, tetošili i mazili baš kao mene. Kod pokojnika se sve manje jaukalo. Danas je jaukanje skoro nestalo. Majka je odustala od prvotnoga zahtjeva obećanja. – Eto, curo, kad više nije u mode jaukanje, molim ti da mi obećaš da ćeš mi čistit grob i sviću zapalit makar na Sisvete Ovo sam već mogla obećati, bez ikakvih problema, jer se moglo ostvariti.
#
Završavam posao. Pakiram stvari. Vadim iz ruksaka bočicu sa svetom vodom. Škropim ih i želim pokoj vječnji.
– E, majko, sitim vas se obadvoj svakoga jutra dok pijem kafu. Šoljica sa dvi curice je puna šećera i stoji nuz dvi šoljice vruće kafe. Ona mi zasladi svako jutro.- šapućem govorom kojim su oni govorili.