Iz knjige “Sonta u sjećanjima šokačkim”
piše: Ruža Silađev
Pismo Mate Zlatar Imrinoga, pisano u Kološvaru, u Mađarskoj, 21.V. 1944. g. naslovljeno na: Zlatar Antal, Rakoci utca 100 szond, Szond, B.B. Magye, koncem svibnja iste godine stiglo je na pravu adresu u Sonti u današnju ulicu Vojvođanska 100. Ocu Antunu, majci Evi, tek devet mjeseci vjenčanoj supruzi Evi, sestri Kati i Pavki je donijelo neizmjernu radost.
Mata je rođen 1922. u Sonti gdje je odrastao i pošao u vojsku. Kada je Mađarska okupirala Vojvodinu postojeća vojska SHS je pala u zarobljeništvo tadašnje Mađarske. Od odlaska, proljetnih, mračnih noći 1943., kada su stotine Sonćana odvedeni u zarobljeništvo, njegovi najbliži nisu uopće znali gdje je, da li je živ i kada će doći.
Šture i nepouzdane vijesti su stizale sa raznih strana svijeta od još nepouzdanijih osoba, ali stiglo je pismo i donijelo nepokolebljivu nadu u povratak njihovoga sina, supruga i brata, iz munkaša, sa prisilnoga rada u zarobljeništvu.
Mata u pismu pozdravlja sve svoje i kaže da je ovo četvrti put kako im piše, a odgovora ne dobija. Uz pismo je stigla i fotografija na kojoj je Mata, nama s lijeve na desnu, prvi, sa dva druga iz Bača. Kaže da je napaćen kao i svi ostali zarobljenici glađu, žeđu i iscrpljujućim tjelovježbama. Sada je kaže malo bolje, jer misli da ih pripremaju za istočnu frontu. Sada im i Mađari kažu, pajtaš i da smo mi Rvati i Mađari jedni. Mnogi zarobljenici koji su do tada bili upućeni u borbu su poginuli zajedno sa oficirima, a jako mnogo ih ima i u bolnici. U njihovom se logoru, kaže Mata, nalazi i četrdeset zarobljenih Rusa koji govore da mogu ratovati još deset godina i slomiti Hitlera.
U pismu žali što nije doma, jer su sigurno pali prvi otkosi djeteline, a mene, dado, nema da ti pomognem. Pita da li je djetelina bolja na gornjoj zemlji, na Graovu ili u doli kod vinograda u Bivolču. Nižu se pitanja o zemlji. Da li je repa prorijeđena, kopaju li se kukuruzi i da l’ žito raste kako treba. Čezne za životom koji je imao i kaže da ima nade da dođe kući makar na četrnaestak dana, ako mu roditelji pribave potvrdu da se treba vjenčati (nek se zanemari obavljeno vjenčanje), mogao bi doći da se vide i ispričaju. Mata kaže da je najbolje da pošalju depešu i to 29. svbnja, a ona će stići 30. svibnja. Šalje i adresu na koju mu njegovi najbliži mogu pisati: Zlatar Mata, 26./ II. Zlj.ezv.kezv.pc.t.a, pot szakasz, Des.
Poslije ovoga pisma Mati Zlataru se zameo svaki trag. Ožalošćena obitelj je sa zebnjom iščekivala kraj Drugoga svjetskoga rata. U kasnu jesen 1945. kod njih je stigao nepoznati čovjek iz Berega, Marko Perdić. Marko je donio poražavajuće vijesti koje su Matini roditelji, supruga i sestre dočekali sa nevjericom i tugom.
Pridošlica je govorio. Pod žestokom paljbom bili su zarobljeni zajedno sa Mađarima, od ruske vojske. Uzalud je bilo dokazivati da su Slaveni i da su i oni zarobljeni od strane Sila osovine, jer su bili obučeni u mađarsku vojnu uniformu. Rusi nisu vjerovali. Zarobljenici su bili ukrcani u teretne vagone. Putovali su mjesec dana bez ili sa vrlo malo hrane i vode. Putem se onemoćalo, razboljevalo i umiralo. Tu je Šokac Marko Perdić iz Berega upoznao Šokca iz Sonte Matu Zlatara. Dobro su se upoznali i pričali o svojima.
Kad se vlak zaustavio, bili su na Kavkazu. Izašli su na jednu poljanu na kojoj je pasla stoka i pila vodu sa bunara. Mještani i nadređeni su ih zaustavljali i iz petnih žila upozoravali da se voda ne smije piti, dok se ne prokuha. Međutim, zarobljenike nitko nije mogao zaustaviti. Mjesec dana su sanjali vodu. Mnogi nisu mogli odoljeti. Pili su vodu i ubrzo su počeli problemi sa varenjem. Većina se nije oporavila te su mrtvi položeni u zajedničke grobnice.
Marko Berežanin je uspio odoljeti zaraženoj vodi. Po oporavku je krenuo tražiti svoga prijatelja Matu. Ispitivajući i podmićujući ruske stražare naišao je na Matin trag. Bilo je već kasno. Mata je bio u jednoj od mnogih zajedničkih grobnica. Grobnica je bila zalivena dezinfekcionim sredstvima, ali u svojoj žalosti Marko je molio stražare da izvuče Matin leš. Iskopao je novu raku, pomolio se i od komada drveća koje je raslo okolo, napravio križ.
Tužna vijest sa Kavkaza je bila ubjedljiva. Matina obitelj nije imala razloga za nevjericu. Marko je znao njihova imena, godine starosti, ulicu, broj i mjesto stanovanja. Znao je gdje i koliko imaju zemlje i kako im se zovu konji i krave. Matin otac Antun je pitao pridošlicu kako mu sin nije poslao niti riječi, niti slike. Ovaj je odgovorio da mu je Mata jednom dao pismo i nekoliko fotografija koje je po njegovoj preporuci Marko zašio u cipele. Po otpuštanju iz zarobljeništva, zarobljenici su skidani do gola i tako je pronađen i sadržaj cipela i uništen na licu mjesta.
Izgubiti svoje namilije je uvijek Križni put. Koliko je on težak, znaju samo oni koji to dožive. Danas Matina obitelj živi kroz svoje četvrto koljeno. Čuva Matino pismo, koverat i fotografiju uništavane zubom vremena, kao najveću svetinju sve do današnjih dana.