tekst: Marko Jareb
Ovako mi priča jedan kolega: „Na obrani diplomskog rada sam na dva tri hamer papira napisao ponešto formula i nacrtao nekoliko blok shema iz materije na koju se odnosio sam rad. Te sam hamer papire zalijepio na školsku ploču u učionicu gdje je bila sama obrana rada. Sada vidim kako sam nesvjesno primijenio nešto, danas slično PowerPoint prezentaciji.
Na polaganju stručnog ispita u eseju sam napisao kako bi sve udžbenike trebalo napisati kroz multimedijske sadržaje. Profesor mi je tada rekao kako se to neće tako skoro dogoditi. Kroz školu za život i to se polako obistinjuje.
Za održati sat na određenu temu, mentor mi je tražio da na usb sticku napravim PowerPoint prezentaciju o toj temi, samo da na istoj ne bude puno slajdova kako bih stigao sve u jednom satu ispredavati.“
Danas u „Školi za život“, neki profesori na pismenim provjerama daju neka bonus pitanja učenicima koja se ne odnose na gradivo koje predaju, ali se o tome isto priča na njihovom satu, npr. kako skuhati rižot od sipe.
Ti profesori ističu kako baš na taj način pripremaju djecu za život, ako ih uče kako nešto skuhati. Ali napominju kako su na ta bonus pitanja djevojčice u prednosti u odnosu na dečke jer više pomažu majkama oko kuhanja.
Je li i to na putu kojem stremimo danas u RH, što više producirati kuhara i konobara, nasuprot medijskim uradcima o težnji poučavanja u RH ka STEM područjima?