piše: Armin Pohara
Šta je Rat?
Je li rat ona misteriozna crna rupa u svemiru, antimaterija koja guta sve pred sobom, stanje svijesti, ideja o strahu i konačnoj ugroženosti, navika, odgoj…
Šta je rat???
Spremamo li se svi mi od rođenja za rat u tom beskrajnom ritualu odrastanja. Od prvih igrica kada upoznajemo svijet rat nam je ponuđen kao neizbježna realnost, kao kruh, voda i zrak. Ta muška realnost kojom od davnina okivamo život u vječnom strahu od svega, ta nemoć da se život razumije izvan očiju destrukcije.
U neopreznoj želji da nemoć pretvorimo u moć, bez ikakvog stvarnog razumijevanja i jednog i drugog, vježbamo se sili kao jedinom odgovoru, I tako umnožavamo i hranimo vlastite strahove.
Hranimo rat.
Kao djeca igramo se rata pristajući da smo ponekad kauboji a nekad indijanci… ponekad partizani a nekad opet švabe, ili svemogući Rambo, pomažemo talibanima protiv “zlih i pijanih Rusa”. Ili smo Luk Skywaker u intergalaktičkoj borbi protiv nepoznatog zla sakrivenog iza crne maske Darth Wedera…u borbi protiv vlastitog oca… stvoritelja.
Olako i po sumnjivoj navici pristajemo da budemo i pozitivci i negativci samo da bi se igrali, pristojni i pravedni u svojoj ratobornoj znatiželji, spremajući se da ličimo na naše očeve i sve one prije njih. A onda u toj opasnoj igri nesvjesno brišemo crte između dobra i zla sa uvijek istim djetinjastim argumentima koje u tom trenutku zastupamo, zaglibljeni u plitkom mulju površnih istina i laži.
Da li je rat tajno kodirani arhetip ljudske podsvjesnosti koji se aktivira nevidljivim signalima u naizgled beznadežnoj stvarnosti, gdje rat postaje izlaz i rješenje u zatvoru vlastite nemoći, ograničenosti I gluposti.
Ima li rat svoj miris, okus i boju?
Šta je rat?
Počinje li rat našm rođenjem a mir je samo privid i još jedna nemoć… nemoć beskonačnog rata, taj savršeni krug totalne ljudske nesavršenosti…
Je li rat bolest… virus, ili je rat možda živo biće nastanjeno u genima koje se hrani našim strahovima, ali ih i uredno sije i zalijeva, kao đavolji ratar radostan pred uspješnom žetvom.
Postoje li gospodari rata koji kao s pajacima i lutkama na koncu upravljaju njime, ili sui oni samo njegove sluge sa kojima se ovaj vješto poigrava u svom suludom igrokazu.
Nedavno smo obilježili 100 godina od početka prvog svjetskog rata, rata koji je navodno započeo smrtonosnim hitcima 19-godišnjeg Gavrila u Sarajevu.
Stoljeće najkrvavijih ratova u ljudskoj historiji… Stoljeće neopisive Europske sramote, koja bi zbog toga trebala biti kažnjena stoljećem neopisive tišine…
Svjet koji je mogao zapaliti jedan zaneseni sanjivi balavac vjerovatno se i nije mogao, niti je bio vrijedan spašavanja. Taj svijet je već odavno bio u nevidljivom ratu koji je sijao svoje sjenke užasa a Gavrilo je naivno mislio da će silom pucnjeva i ideja naći izlaz iz tog ljepljivog košmara.
Eh, kako bi bilo jednostavno optužiti jednog maloljetnika za sve naše nesreće i otresti prašinu s revera svih naših krivica.
Šta je rat..
Kako pronaći odgovor kada ni život koji živimo nije život za koji smo se rodili, već smo kao snoplje pokošeni rafalima nemoći i straha, propadali u nekakve neželjene, tuđe i daleke živote na koje se privikavamo zvati svojima.
Gore ukrajinski gradovi, gore pšenična polja, gore bratske uspomene, kao sšo su gorile naše kuće u plamenu razigranih manijaka.
Rat se raskomotio u našoj svijesti i razlio po njoj kao kad pukne moždani kapilar i pukne brana pred nabujalom rijekom.
A nema više Umberta Eca… nema više Krleže da bdiju nad uvijek zbunjenom Europom koja nekim čudom svaki divan san pretvori u noćnu moru!