piše: Marija Juračić
Mom se unuku počeo sviđati štrajk prosvjetnih radnika. Kaže da konačno ima vremena za učenje. Tvrdi da njegov nastavni tjedan, uz poneku dodatnu ili dopunsku nastavu i samo s pisanjem zadaća i čitanjem lektire iznosi 40 sati tjedno, što je standard koji je utvrdila EU za radnike, a ne za djecu.
Čudim se od kuda mu ta znanja pa shvaćam da malac itekako sluša razgovore odraslih dok naoko nezainteresirano čačka po mobitelu.
Počela ga je zabrinjavati najava nadoknade propuštenog gradiva. Nije mu jasna ta nadoknada. Već ovako mali shvaća neke fizikalne zakone pa zna da u punu čašu ne možeš nadolijevati, jer čaša ima svoj kapacitet, svoj volumen i sve što u nju preko mjere uliješ, ionako se prospe. Čak se osjetio uvrijeđenim, jer misli, moram priznati sasvim logički, da Vlada smatra da su dječje glave šuplje pa u njih možeš dolijevati koliko ti se svidi, samo da zaključiš da je program ostvaren, a gradivo nadoknađeno, odnosno da je dolijevanje u punu čašu dovršeno.
Osim toga, ni Sabor ne nadoknađuje propušteno i ponekad, kada vidiš u sabornici nekoliko ljudi koji čine društvo predsjedavajućem, pitaš se, tko tu nešto propušta?
Kažem malome da nije sve baš tako, da Vlada želi da on bude obrazovan, slobodan i kreativan čovjek, a nastavnici takav altruizam ne shvaćaju, pa štrajkaju.
Gleda me sumnjičavo pa buntovno izjavljuje da on neće za praznike u školu i da će štrajkati, odnosno markirati.
Vidim da je vrag odnio šalu pa mozgamo kako riješiti problem.
Dolazimo na pravu ideju.
Svim srcem podržavamo štrajk – koji bi mogao postati povijesni – i poručujemo da nikakve nadoknade praznicima i subotama neće moći biti, ako se štrajk zavuče u sljedeću nastavnu godinu.