piše: Bosiljka Schedlich
Bila sam jako uzbuđena i znatiželjna kad me Nena jedne subote pozvala na izlet u Istočni Berlin. Tamo sam kupovala već nekoliko puta, tamo skoro svi naši zemljaci idu u kupovinu. Hrana je jeftinija, može se dobro uštedjeti. A kad mijenjaš na zapadu, dobiješ za jednu zapadnu marku četiri istočne. S našim pasošem možeš bez problema prelaziti granicu, objasnila mi je. Samo se do ponoći moraš vratiti natrag.
Krenule smo podzemnom željeznicom. Vozile smo se od stanice Hallesches Tor do graničnog prijelaza na Friedrichstraße u Istočnom Berlinu. Vlak se zaustavio samo jednom, u Kochstraße, na zadnjoj stanici u Zapadnom Berlinu.
Naš vlak sada napušta zapadni sektor i prolazi ispod istočnog dijela grada, gdje se zaustavlja samo na graničnom prijelazu Friedrichstraße. Nakon toga nastavlja vožnju i zaustavlja se tek kad opet stigne u zapadni dio grada, govorila mi je Nena. Na zapadnoj strani nitko te ne kontrolira. Evo sada smo prošli ispod zida. Gore na ulici je zid. Tamo gore je najpoznatiji granični prijelaz – Chekpoint Charlie. U kontrolnoj kućici sjede američki vojnici, oni ne kontroliraju.
Dok sam slušala Nenu, gledala sam kroz prozor, ali nisam imala što za vidjeti. Tunel je bio mračan i nizovi cijevi su se jedva nazirali. Na sljedećim dvjema stanicama dočekalo nas je prigušeno svjetlo, taman dovoljno da proöitam natpise Stadtmitte i Französische Straße. I da na ulazu i na izlazu uočim po dva vojnika s mitraljezima. Netremice su pogledom pratili naše vagone. Vlak se kretao jako polako, gmizao je bez ikakve namjere da se zaustavi.
Paze da njihovi ne pobjegnu k nama na Zapad, prošaptala je Nena. Sve je djelovalo jako sablasno. Nikakvo čudo što su Berlinci te stanice zvali stanicama duhova – Geisterbahnhöfe.
Vlak se zaustavio na trećoj stanici, u Friedrichstraße, na istoimenom željezničkom kolodvoru. I tamo su nas dočekali vojnici s mitraljezima. Prošle smo pored njih kao da ih i ne vidimo. Tako se prolazi pored opasnih životinja, da ih se ne razdraži, govorili su stariji.
Hodale smo šutke za ostalim putnicima, penjale se uz stepenice, prolazile dugačkim niskim, povijenim hodnikom, silazile niz stepenice do perona na kojem nije bilo vlakova, ponovo išle uz stepenice, pa kroz uski hodnik do čekaonice. Stale smo u red i na šalteru predale pasoše. Dugo smo čekali. Nije bilo stolica. Napokon su i mene prozvali. Vojnik mi je predao pasoš i bez riječi prstom pokazao na vrata. Izišla sam, prošla kroz drugi uski hodnik i ušla u veliku ostakljenu dvoranu, osvijetljenu prirodnim, dnevnim svjetlom. Prošla sam pored dva reda ljudi, koji su se vraćali iz istočnog dijela grada. Da bi ušli u zapadni, pred šalterima su čekali da pokažu pasoše. Uspela sam se stepenicama i izišla na ulicu.
Stajala sam uz vrata i čekala. Pred ulazom su u grupicama stajali žene i muškarci, uglavnom stariji ljudi. Stajali su kratko – za još nekoliko riječi i za zagrljaj na oproštaju. Tapšali su jedni drugima po ramenima, grlili se i rastajali s tugom u očima. Jedni su ušli u stakleni paviljon, drugi su se žurno udaljili.
S velikom znatiželjom sam očekivala grad s onu stranu zida. Sada sam bila zatečena njegovim izgledom. Zidovi zgrada, prozori i vrata, trotoar, željeznički most, sve je to bilo sivo i tamno. I pusto. Utopljeno u hladnu zimsku sumaglicu bilo je još mračnije. Zastrašujuće. Rijetki prolaznici užurbano su hodali gledajući preda se. Pred stanicom je stajao jedan jedini taksi. Dim iz ispušivača rastao je u oblak. Jedan muškarac je ušao u taksi. Uz metalno kašljucanje motor je izbacio još nekoliko smrdljivih oblačića i nestao iza ugla.
Odahnula sam kad sam ugledala Nenin široki osmijeh. Napokon! Kud smo ovo stigle? upitala sam ju. Tu je rijeka Spree, a niz rijeku su muzeji, Museumsinsel. I katedrala. Ostalo ćeš još vidjeti. A ovi ljudi?, pitala sam i pokazala na novu grupicu, koja se opraštala pred paviljonom. Zašto su tako utučeni? Nena je glasno izdahnula. Krenuli smo, a ona je objašnjavala. Pa oni su rodbina, braća i sestre, roditelji i djeca, koje je zid razdvojio. Dugo se godina nisu mogli ni čuti ni vidjeti, sve otkad je izgrađen zid oko zapadnog Berlina. Na potezu od juga Bavarske pa sve do Libečkog zaljeva u Baltičkom moru podignuta je dobro čuvana žičana ograda koja je razdvojila istočnu – Njemačku Demokratsku Republiku od zapadne – Savezne Republike Njemačke. Ta je granica vidljivi dio takozvane Željezne zavjese između Istočnog i Zapadnog bloka, između sovjetskog, socijalističkog i zapadnoevropskog, demokratskog sistema. Ljudi bježe na zapad jer se tamo bolje živi i jer mogu putovati kud hoće. Da ne bi izgubili sve radnike, istočni Nijemci su 1961. podigli zid i pucaju u one koji žele pobjeći na zapad. Tek sada, nakon 10 godina, zahvaljujući nastojanju zapadnonjemačkog kancelara Willya Brandta, ‚zapadni’ penzioneri mogu posjetiti rodbinu u istočnoj Njemačkoj. Uskoro će i ovi iz DDR-a smjeti jednom godišnje do svojih u zapadnoj Njemačkoj. Nena je udahnula kao da nosi teško breme. Zašutjele smo.
Kakva sreća da Jugoslavija ne pripada tom istočnom bloku iza zavjese, mislila sam dok smo se približavale Unter den Linden. I u toj prekrasno širokoj ulici dočekale su nas tamne fasade. Tamnu fasadu imala je i slavna Državna knjižnica, ako i znamenito Humboldtovo sveučilište. Do njega je bila friško restaurirana Neue Wache. Nekadašnja Schinkelova kraljevska stražarnica jako je razrušena u ratu. DDR ju je htio srušiti, ali su se tome usprotivili Rusi pa je obnovljena iz temelja i 1960. svečano otkrivena kao Spomenik žrtvama fašizma.
Pred spomenikom, klasicističkom zgradom sa šest stupova i reljefom u zabatu, stajala je velika grupa ljudi. Promatrali su smjenu počasne straže. S lijeve strane približavala su se dva visoka vojnika marširajući neobičnim korakom. Dok su u lijevoj ruci, u visini struka, držali u vis uperenu pušku s nataknutim bajunetom, ispruženu noge su jednu za drugom podizali do visine kuka. Tim su korakom stigli do ulaza u zgradu i stali na nekoliko metara od dva stražara koje su trebali zamijeniti. I oni su bili upadljivo visoki. Najednom su njih dvojica naglo podigli desnu nogu i marširajući istim ukočenim korakom otišli na lijevo, dok su ovi novi zauzeli poziciju pred ulazom. Pazi, rekla je Nena. To je taj čuveni Stechschritt, paradni korak koji je početkom 19. stoljeća uveo Friedrich Wilhelm III.
Nena je već nekoliko puta bila u Istočnom Berlinu sa svojim bratom. Ante je oduvijek volio povijest i mnogo zna o njoj. Ali naša mama se bojala kopanja po prošlosti. Govorila je da se od toga ne može živjeti. Tako je Ante postao elektrotehničar i danas, umjesto da bude na fakultetu u Zagrebu, radi u Siemensu u Berlinu.
Dok sam razmišljala kako je dobro da vojnici sada marširaju u spomen, a ne u rat, prešle smo na drugu stranu ulice gdje je na četvrtastoj ploči pisalo Bebelplatz. Na zaobljenom trgu, koji se smjestio između secesijskih i klasicističkih zgrada, među kojima i Državna opera, nije bilo nigdje nikoga. Zamisli, ovdje, usred Berlina, studenti i profesori su zajedno s nacistima u akciji protiv nenjemačkog duha u svibnju 1933. spalili brdo knjiga izopćenih pisaca i znanstvenika, pričala je Nena imitirajući svog brata.
Ispuštajući iz stisnute šake prst za prstom polako je izgovarala: Franz Kafka, Albert Einstein, Carl von Ossietzky, Sigmund Freud, Kurt Tucholsky, Bertolt Brecht, Heinrich Mann, Thomas Mann. I mnogi drugi. Ante kaže da su po cijeloj Njemačkoj u plamenu nestala gotovo sva djela židovskih i komunističkih autora.
Ante mi je pričao, nastavljala je Nena svoju priču, da je ova ulica od početka bila jako široka. Izgradili su je za jahače, a stotinjak godina kasnije pretvorili ju u aleju sa dvije tisuće stabala lipa i oraha. Oko te aleje otmjeni svijet izgradio je dvorce, hotele, biblioteku, operu i univerzitet. Tu su šetali i Heine i Goethe, dodala je s divljenjem i kao da čita moje misli, nastavila je: Da, da. I Hitler je tu organizirao svoje parade.
Maglena vlaga uvlačila se pod kožu pa smo krenule do Nenine trgovine. Iz široke Unter den Linden skrenule smo u jednu neuglednu, usku i kratku ulicu. Sasvim drugi svijet, pomislila sam. Trgovina u koju smo ušle, bila ja mala i slabo osvijetljena. Skoro kao u Lećevici, i ovdje uz zid zjape poluprazne police, pomislih. U tom od mojih Divojevića sedam kilometara udaljenom selu, u kamenoj kući uz cestu, bila je smještena mala prodavaonica, gdje sam kupovala sol i sojino ulje.
Gledala sam kako se Nena zagledala u ostakljenu vitrinu sa sirom i kobasicama. Ispred nas u redu su stajale tri žene i jedan muškarac. Krupna prodavačica, sa zavrnutim rukavima i šarenom pregačom, bez riječi je dodavala i naplaćivala traženu robu. Prodavačica u Lećevici bila je mlada i vesela, djeci bi za put poklonila po jedan crveni bombon u obliku jagode. Moj bi bombon dotrajao do usamljenog sedla brda Mačkovci odakle se nije vidjela ni jedna kuća. Pričalo se da tamo plaši, pa sam svaki put bila sretna kad bih stigla do hlada pod velikim orahom pored puta, odakle se u daljini vidio komšiluk Barani. Krupna prodavačica dodala je jednoj ženi kruh i dva kilograma krumpira, drugoj glavicu kupusu i litru ulja. Trećoj je odvagala komadić sira i komadić čajne kobasice, a muškarac je kupio samo jedan kilogram makarona. Od kakvih sam priređivala pašta šutu, omiljeno jelo mog oca, prođe mi kroz glavu.
Nena je kupila nekoliko vrsta kobasica i salame, jedan sir, pola šunke i jednu gusku iz zamrzivača. Prodavačica je olovkom zapisivala cijene na duguljastom bloku i zbrojila ih. Od kusura Nena je kupila još jednu kobasicu. Na granici ponekad kontroliraju pa moramo sve njihove marke potrošiti, prišapnula mi je i zadovoljno se smijala. A meni je bilo neugodno. Što nam ovo treba, na zapadu ima i previše robe u prodavaonicama? I što ako nas kontroliraju?
Nena je bila starija od mene, pa nisam ni pomišljala da joj nešto kažem. U grudima je rastao pritisak, gotovo kao u Kaštel Sućurcu kuda sam sa devet godina stigla sa sela.
Lovro, daj ovoj maloj, niko je ne vidi, ugušit ćemo je. A došla je prije sviju nas, čula sam pored sebe glas starije žene u crnini. Šta ćeš mala, pitao je prodavač Lovro. Od ove salame? Koliko? Dodala sam mu novčić koji sam dobila od starijeg brata, a on mi je preko vitrine na vrhu noža u ruku dodao pola kriške salame. Moga san ti dat i manje, koliko tvoj novac vridi, doviknuo je Lovro, da ga svi čuju. Žene su grcale od smijeha i na trenutak obustavile svoje naguravanje i nadvikivanje. Pobjegla sam ne znajući gdje bih se skrila.
Nena mi je svakako htjela pokazati još jednu prodavaonicu – tek otvoreni Intershop na graničnom prijelazu u Friedrichstraße. Ma daj, idemo, samo da pogledam ima li što novog, uvjeravala me.
Na ulazu smo morale pokazati pasoše. Ova roba se proizvodi ovdje u DDR-u, namijenjena je izvozu u zapadnu Njemačku, prodaje se isključivo za zapadne marke, a ovdje kupovati smiju samo stranci. Naravno, jeftinije nego na zapadu, šapnula je Nena. Njima je zapadna valuta neophodna za otplaćivanje kredita. Bile smo jedine mušterije. Oči šutljivih i ozbiljnih prodavača pomno su pratile svaki naš korak. Police su bile pune alkoholnog pića, kave, cigareta, parfema i kozmetike. Skoro kao duty free shop, mislila sam. Nismo ni riječ progovorile i ništa nismo kupile.
Mrak se spuštao pa smo se požurile do Staklenog paviljona, koji je narod zbog tužnih rastanaka rodbine prozvao Palačom suza (Tränenpalast). Pred ulazom sam zastala i pogledala na drugu stranu rijeke Špree, prema zgradi na čijem se krovu kočoperio amblem Berliner Ensemble-a. Da mi je ostati na večerašnjoj predstavi, pomislila sam. Igrala se Brechtova Opera za tri groša na kojoj smo upravo radili na fakultetu. Neki studenti su u raspravi jedan drugome znali dobaciti slavni stih iz Balade o pitanju: Od čega živi čovjek?: Prvo dolazi žderanje, a onda moral.
Drugi dan sam sam Vinku i Boženi poslala dugačko pismo o Istočnom Berlinu i zapaljenim knjigama, o Berliner Ensemblu, Brechtu i druženju s profesorom Gollwitzerom, o dvije vrste socijalizma. Vinkov odgovor: Brecht nas povezuje preko svih granica., ponovo je probudio potisnuta pitanja: Ako on i Božena vole Brechta, koji je komunist, kako mogu biti neprijatelji zemlje? Zašto nisu htjeli ući u partiju? Ne znam ni ja, rekla je Nena i odmahnula rukom.
Ušle smo u Stakleni paviljon. Nosile smo po jednu torbu punu hrane. U mojoj torbi bila je guska, a u mom trbuhu nelagoda i zebnja. Srce mi je lupalo u grudima i vratnim žilama, a guska u vrećici bivala sve teža.
Predale smo pasoše i čekale. Opet bez stolica. Taman sam izgovorila: Bar smo zajedno., kad me jedan vojnik pozvao u svoju sobu. Miješajući engleski koji je on slabo govorio, i njemački koji sam ja razumjela vrlo malo, ispitivao me o mojim istočnim poznanstvima. Što to znači, kakva poznanstva?, pitala sam ga. Pokušavala sam mu objasniti da ne poznajem nikoga, da sam s prijateljicom prvi put bila u istočnom dijelu grada. Nije mogao ili me nije htio razumjeti. Naš razgovor, u kojem nije bilo razumijevanja, potrajao je dosta dugo. Bilo mi je sve neugodnije. Sama s tim vojnikom osjećala sam se kao u klopki. Morala sam se braniti ni kriva ni dužna. Pustio me da odem tek kad sam rekla da će se moja prijateljica, koja je već prošla kontrolu, brinuti za mene.
Nena me je već iščekivala tamo gdje je i danas stanica podzemne željeznice na liniji broj 6 Tegel – Mariendorf. S olakšanjem smo ušle u slijedeći vlak koji nas je kroz podzemlje izvlačio iz opasne zone.
Šutjele smo do Hallesches Tor-a. Na ulici smo duboko udahnule, u isti mah. Prasnule smo u smijeh. Taj mali trenutak bio je jedan od onih koji se ne zaboravljaju.