piše: Bosiljka Schedlich
Lucijin večernji poziv bio je pravo iznenađenje. Već godinama se nismo čule. Lucija je sredinom 1980ih iz Berlina odselila u Heidelberg. Zbog boljeg zraka, govorila je tada, kada su ljudi počeli zapažati da nam zrak postaje sve prljaviji. I da ga mi sami zagađujemo.
– Eto me sutra u Berlinu, imam neki seminar. Možemo li se vidjeti?
Glas joj je još uvijek bio zvonak i bistar kao voda u Plitvičkim jezerima, odakle je krajem 1960ih došla u Njemačku i studirala sociologiju.
Sljedeće večeri već je bila kod mene. Za čas smo se vratile u vrijeme dok je još živjela u Berlinu.
– Sjećaš li se onog sastanka kod mene u vrtu u Weidmanslustu, upitala je.
– Da, odgovorila sam. Nazvala si me i rekla da svratim te večeras do tebe, da bi me moglo interesirati, jer će doći i nekoliko naših prijatelja, pa to ne smijem propustiti.
Te mlake ljetne večeri Bernd je bio izišao s prijateljima, a naša djeca su ostala kod bake i djeda, dok sam ja u Lucijinom vrtu sjedila okružena starim znancima, Zvonkom, Srđom, Julijanom, Hartmutom. Oni su se redovito sastajali u Luisiadi na Ku’dammu, pa uz vino ili pivo do kasno u noć razgovorali o politici, filozofiji, umjetnosti. Rijetko sam im se mogla pridružiti, a uvijek je bilo interesantno i zabavno.
I kod Lucije smo se šalili, jeli, pili i nazdravljali. Ja sam slušala razgovore, a oči su motrile kako mjesečina kroz grane osvjetljava djelove stola, lica ili samo nečiju ruku u pokretu. Kao ljeti u Divojevićima pred kućom ispod koštele. U to sam vrijeme bila uvjerena da sam stigla u sigurnu i mirnu luku, u kojoj će mi mirno teći život s mužem, s naše dvoje djece, s bakom i djedom. I da ćemo uživati u našoj kući na Čiovu zajedno sa rodbinom i prijateljima. Ništa mi nije bilo teško, bila sam sretna i puna poleta. Vjerovala sam da živim pravi život i da se taj život ne će mijenjati. Nekoliko godina je i bilo tako, moglo bi se reći – primjerno.
Zvonko Plepelić je te večeri govorio malo, tiho i suzdržano kao da se boji svog vlastitog glasa i sjena iz svojih dubina.
Bio je blag čovjek s osmijehom na usnama, ali i pun tuge za dugo iščekivanim, ali prerano preminulim sinom. Samo dok je čitao svoje pjesme, glas mu je bio čvrst i siguran.
Pisao je i o gastarbajterima. Dvije knjige imaju antologijsko značenje: Jedem das Seine oder auch nicht, Du kommen um sieben.
Zvonko je radio u Državnoj biblioteci, preko puta Berlinske Filharmonije. Bio je stručni referent za jugoistočnu Europu.
Umro je u Berlinu, prije dvije godine.
Srđ Samardžić, Bračanin, iz Supetra, zanimanjem filozof, bio je zaljubljen u more i „ribice“. Bio je suzdržan, dok ga druga čašica ne bi ponijela, pa se smijao i govorio o životu i ljudima, a najrađe o prirodi. Iz Prijepolja, gdje je radio kao gimnazijski profesor, ponio je ljubav za uzvisine Zlatibora i čaroliju biljaka. Svakoj je znao i latinski naziv.
U Berlin je iz Beograda preselio sredinom 1970ih sa Inge, koja je na Slobodnom sveučilištu stranim studentima predavala njemački jezik. Srđ se zaposlio u Arbeiterwohlfahrt-u i vodio odjel za strance, nenametljivo i mudro. Odatle je pokretao i podržavao projekte za strane radnike.
Posljednjih deset godina povukao se iz društva i posvetio svojoj bolesnoj ženi. Preminuo je osam mjeseci nakon njene smrti.
Julijanu van Dorp, markantnu i krupnu žena sa dugačkom sijedom pletenicom, koja joj je niz desna prsa sezala sve do pojasa, nitko nije mogao zaboraviti nakon što ju je jednom sreo.
Kao slikarica bila je dobro upućena u berlinski umjetnički život i stalno nas je zvala na izložbe. I te večeri je šarmantno ometala muškarce, koji su razgovore uvijek skretali na politiku:
– Hajde da se odmorimo od tih ozbiljnih tema. Dajte napokon nešto o ljubavi!
Julijanu sam upoznala na sudu, gdje sam prevodila. Jednom me posjetila. Bile smo same i ja sam joj pričala o svojim roditeljima, braći i sestri, a ona o sebi. Povjerila mi je da se rodila u Crnoj Gori, u Pljevlju. Otac joj je bio učitelj, svi su ga uvažavali. Jedne večeri, pred kraj rata, na vrata su pokucala dva partizana. Oca su strijeljali na kućnom pragu, pred djecom i ženom. Dva sata kasnije stigao je Titov kurir, za njegovog doušnika prekasno. Nakon toga majka više nije htjela ostati u Pljevlju. S djevojčicama od dvije i četiri godine krenula je za njemačkom vojskom i nakon tri mjeseca stigla k svojima u Berlin.
– Nikako se ne mogu odvojiti od te večeri, od tate na podu. Ni jedan terapeut mi ne može pomoći. I sada sam na terapiji, a prošlo je skoro četrdeset godina, dodala je Julijana i dugo šutjela gledajući ukočeno u daljinu. Kao moj otac, prođe mi kroz glavu. Jedan dio bića je radost, a drugi mukli mrak.
Te večeri kod Lucije Julijana je bila vesela i sve je zadirkivala erotskim šalama.
Osam godina kasnije često se žalila na bolove u glavi. Od raka na mozgu umrla je u 58. godini.
Hartmut Topf je rijetko kad izostao sa sastanka. Zanimanjem novinar i jako zainteresiran za dječje kazalište, svake je godine putovao u Šibenik na Međunarodni dječji festival. Hartmuta nikada nisam doživjela loše raspoloženog. On je i u najcrnjim doživljajima znao pronaći tračak nade. Sve je primao onako kako je. Ako je netko umro, onda je i to njemu bilo dobro i u pravi čas.
Sjećam se dobro, iz aviona na kuće padaju bombe, svi bježimo, pričao je kako je s roditeljima bježao. Do 1953. sam bio u Falkenseeu, a onda sam, kad mi je bilo sedamnaest, pobjegao u zapadni Berlin. Radio sam svašta, samo da preživim, ali najviše kao slobodni novinar. Bez ikakvog zanata. Putovao sam i u druge zemlje i tako sam u razgovoru s ljudima naučio osam jezika. Srpsko-hrvatski sam učio kod Agnese Zajc u Pučkom sveučilištu u Charlottenburgu, a pomoglo mi je i druženje sa Zvonkom i Antom, kojeg sam posjećivao u Zagrebu. (U Berlinu je Ante Stamać boravio kao stipendist Humboldtove zaklade, primjedba autorice).
Tek kad je nestao zid i moglo se slobodno putovati u Istočnu Njemačku, Hartmut je počeo ozbiljnim i uznemirenim glasom govoriti što je u holokaustu radila njegova rodbina iz Erfurta. Pričao je o ocu, koji je Erfurt napustio još 1922. i odselio u Berlin, gdje se oženio i dobio dvoje djece. Bio je inženjer kod Siemensa i vođa kvartovskog NSDAP-ovog bloka (Nationalsozialistische Deutsche Arbeiterpartei, hrv. Nacionalsocijalistička njemačka radnička stranka). Kad je rat završio, sovjetski vojnici su ga odveli u Sachsenhausen, odakle se više nije vratio, pričao je Hartmut.
Hartmutovi stričevići, Ludwig i Ernst-Wolfgang, su 1935. naslijedili porodičnu tvornicu Topf & Söhne (Topf & sinovi). Proizvodili su krematorije i plinske komore za koncentracijske logore. Samo u Ausschwitzu u tim su pećima nacisti dnevno znali spaliti i po devet tisuća leševa.
– Zamisli ti to, ti moji stričevići su se nakon rata predstavljali kao žrtve, svako malo je ponavljao Hartmut.
Kad je Hartmut saznao za planove za rušenje tog tvorničkog kompleksa, s prijateljima je pokrenuo akciju Protiv brisanja tragova. I uspjeli su. Sačuvan je jedan dio zgrada, u kojima se redovito održavaju seminari. Postavljen je i spomenik ubijenima, a prikazuje se i dokumentacija o upletenosti ove tada svjetski poznate tvornice u stravični zločin.
Hartmut je i danas, u svojoj 85. godini života, svjedok svog vremena. Odlazi u škole, na fakultete, u udruge, i govori da se ne bi zaboravilo. Ponovo ga prati lakoća življenja, kao i one ljetne večeri u Lucijinom vrtu, sa čašicom u ruci, u društvu, koje je uz šale jelo i pilo.
– Sjećaš li se, rekla je Lucija, ti si po običaju prva htjela krenuti.
– Da, zbog djece. A ti si tada stojeći održala onaj govor, odgovorila sam.
Lucija nam je govorila o svojim iskustvima s turskom i jugoslavenskom djece tokom trogodišnjeg istraživanja Zaklade Robert Bosch. Shvatila je da bi bilo najvažnije da se roditeljima pomogne da upoznaju novu sredinu i da se oslobode straha da će im se u njemačkom okruženju djeca otuđiti i zaboraviti materinski jezik i da bi trebalo nešto uraditi da muškarci prestanu tući svoje žene i svoju djecu. Upoznala je i žene koje su funkcionirale i bez tableta za smirenje. I rekla je jednu rečenicu koja se meni jako svidjela: da su uspješnija djeca koja uče dva jezika.
Ponoć je već davno bila prošla i umor je nas dvije tiho prekrio svojom mrežom. Tako smo Mirjanu Morokvašić samo na kratko spomenule, iako je ona te večeri u Lucijinom vrtu jedina imala konkretni prijedlog: da se štampaju novine sa savjetima i informacijama. To je nakon duže diskusije odbačeno s obrazloženjem: da oni, kojima bi te novine bile namijenjene, uglavnom čitaju samo vijesti o sportu. Bilo je nejasno i tko bi ih financirao.
Lucija je usput spomenula i jugoslavenski klub “Edvard Kardelj”, koji je u Moabitu nudio dopunsku stručnu izobrazbu u suradnji sa zagrebačkom Birotehnikom, centrom za dopisno obrazovanje, čiji su nastavnici dolazili u Berlin.
Drugo jutro za doručkom ponovo smo kliznule u sjećanja.
– Ti si me ispratila do izlaza i upitala, da li bih ja mogla jednom tjedno voditi grupu naših žena, čija su djeca u tvom projektu. Uvjerila si me, kad si rekla, da mi tada više ne moraju dolaziti kući. Kako si to pogodila? upitala sam ju.
– Slučajno, nasmijala se Lucija i krenula na svoj seminar.
Vrijeme je projurilo pa joj nisam stigla ispričati, da su i Bernd i njegovi roditelji, Elli i Heinz, negodovali što ljudi u našem dnevnom boravku uz kavu čekaju dok im iskucam prijevod i uz to mole pomoć za sve svoje probleme. Pa nisi ti Crveni križ, uvjeravali su me. Uzmi im papir na vratima, tu im ga kasnije i vrati zajedno s prijevodom. Neka prošetaju.
Kako ću ljude poslati da čekaju na ulici? I kuda ću ih poslati ako traže savjet, a savjetovališta nema? Zašto ne bi uz kavu sjedili na kauču, zašto da im ne kažem ono što znam, stalno sam se pitala. Bili su mi kao oni stariji susjedi iz mojih Divojevića, koji su i do Splita stigli samo nekoliko puta u životu. Nisu se snalazili ni u Splitu, a kako će ovdje u tuđem svijetu, u dalekom Berlinu?! Svi su oni bili naši.
Uskoro sam svake subote poslije podne po dva sata sjedila s dvadesetak žena u lijepoj velikoj i prozračnoj Bürgersaal u Malplaquetstraße 15a u Weddingu. U zgradu se ulazilo kroz dvorište prepuno zelenila, na koje smo gledale kroz visoke i u polukrug nanizane prozore. Kao u kazalištu, pomislila sam kad sam prvi put stupila u dvoranu.
Bürgersaal je, kao što to kaže i samo njegovo ime, služio, i još uvijek služi, građanima, stanarima iz okolnih zgrada za – druženje. Ta zgrada, kao i mnogo njih iz okruženja, u vlasništvu su Berlinske zadruge za stanogradnju (bbg Berliner Baugenossenschaft) koju je 1886. osnovao pravnik i političar Karl Schrader.
Za velikim ovalnim stolom gostile smo se domaćim kolačima i kavom.
– Kolači su odlični. Kod mene svekrva često peče kolače, pa moja djeca poznaju bolje njemačke nego naše, rekla sam to malo glasnije da bih privukla pažnju i da tako krene razgovor. I uspjelo je.
– Lako je za kolače, odmah je dodala Ana, koja je s petero djece iz okoline Kaknja doputovala autobusom u Berlin, k mužu, nakon što je on najprije prestao slati pisma, a onda i novac. Na dugo i na široko pričala je o putovanju s djecom, o muževom tamnom stanu u dvorišnoj zgradi, u kojem je zatekla samo jedan uski krevet, jedan lonac za kuhanje i po jednu kašiku, vilicu i nož.
– A on se mene stidio, ismijavao me. Nisam mu fina ko Njemice. Kaže da sam zaostala seljanka. Kad bi ušli u autobus, on odma ode na kat. Ja nisam smjela za njim, bojim se da će mi pobjeć. Kako ću se vratit kući? Jednom smo stigli do zgrade, u kojoj mu je živjela rodbina. Ode on uz stepenice, ne okreće se, a ja tek ulazim u zgradu. I onda se ugasi svjetlo. Mrak. Čujem kako se gore iza njega zatvaraju vrata.
Dok je tako jedna žena govorila o svojim doživljajima, dotle su se u drugih budile slike iz njihovog života pa su i one počele pričati. Vesele priče dozivale su vesela sjećanja. Ali kad je muka pokrenula priču, riječi su tekle naprežući žile i grudi i navirale iz usta kao nezaustavljiva bujica. Ali što je izgovoreno, više ne može biti noćna mora.
Umiješale su se i druge žene i govorile o sebi.
Bosa iz jednog sela kod Banja Luke tiho je govorila. I zaplakala je: Ti bar imaš djecu, ja neman nigdje nikoga. Braća kod kuće samo čekaju da im pošaljem novac, krive me što sam bez posla. A ja bolesna, ne mogu više.
– Ne mogu ni ja više, nadovezala se Nada. Ona je imala troje djece, jedno drugom do uha. Svi su bili u Lucijinom projektu.
– Meni i njima je u dječjem vrtiću dobro, ja tamo čistin, a dica se igraju, uče. Kod kuće je paka čim muž dođe, nastavila je Nada. On ruča u Siemensovoj menzi, pa na sriću i ne dolazi kući dok ne pane mrak. Tu u blizini, na Leopoldplacu, igra na balote s drugim muškin iz naši sela. Piju ti oni svaki dan pivo i rakiju, ka za dernek u Ercegovini.
Na kraju je zamišljeno dodala:
– Svi muški oće da živimo ka prije, sve mora biti po njijovu. Žena i dica moraju ga slušat, on je starešina. Još se pred drugima fale kako batinaju ženu i dicu i dovode i´ u red, da ne bi postali ka Švabe. Ja dicu strpam u krevet prije nego on dođe. Da bar oni ne stradaju svaki dan.
Meni je i kod kuće bilo tako, ni majka me nije čuvala. Udali su me s trinest godina, javila se Milena iz Suvaje kod Kruševca.
Dali me za momka od osamnest godina. Ja sam mislila da me vode na igranku i onda ću kući. Najprije se pevalo, igralo. A on sve uza me. Oće da mi pokaže sobu. Meni čudno, on me vodi za ruku. Odma me pritisko na krevet. Ćuti, reče, ne viči. Stavio mi ruku na usta. Kasnije je narodu pod prozorom pokazo krvavi čaršav. Pljeskali su i pevali. Pred zoru sam pobegla, kroz prozor skočila dole.
Moji su galamili, terali me da se vratim, ne daju mi u kuću. Skrivala sam se po štalama dok me nisu prestali progoniti. Dobili pare za mene, neće da ih vrate. Tražio me i taj muž, nije me našo. Uskoro je otišo u vojsku.
Meni narasto stomak. Rodila sam. Bebu su moji roditelji nakon dva meseca dali jednoj tetki u Berlin. Nije mogla imati svoju decu. Još su me tri puta udavali. Svaki put je cena bila manja. Opet sam bežala, skrivala se.
Od četvrtog muža rodila sam četiri dece, jedno za drugim. Mnogo me tuko. Pobegla sam s deci u Berlin. Htela sam videti i prvog sina. A muž dođe za mnom. Svašta je radio meni i deci. Za pljačku je na sudu dobio zatvor, dve i po godine. Sada su ga proterali.
Milena je s olakšanjem završila svoju priču. Dodala je da ima posao, da čisti školu, u koju joj idu djeca i da želi: da svi završe zanate i žive pravi život.
Dva sata su brzo prošla. Subote su se punile s pričama o ženskoj patnji i nadi da će bar njihova djeca živjeti bolje od njih. Često su kao molitvu izgovarale: Samo da nam ovo druženje ostane, da nismo same sa svojom mukom.
Arbeiterwohlfahrt, pokrovitelj istraživačkog projekta, prihvatio je Lucijinu ideju da osnujemo savjetovalište za žene, koje će nastaviti započeti socijalni rad. Kakva sreća što je Srđ Samardžić tada bio voditelj odjela za strance!
U jesen 1981. u Weddingu, u Oudenarder Straße, slavilo se otvaranje prvog Savjetovališta za žene iz Turske i Jugoslavije. Naše žene su ga prozvale Prelo kod Lucije. Berlinski senat je odobrio dva radna mjesta, jedno za socijalnu radnicu, Nijemicu, a drugo su dijelile jedna Turkinja i Julijana. Ja sam i tu subotom vodila grupu, koja je bivala sve veća.
Zasvirala je Safetova harmonika, a Julijana je zvala:
– Idemo, idemo!
Moj pogled se zanio za nogama, koje su lagano cupkale na desno, pa na lijevo. Trebalo mi je nekoliko trenutaka da u brzom i zanosnom gibanju raspoznam da noge skakuću tri koraka u desno, pa tri u mjestu, zatim tri koraka u lijevo, pa tri u mjestu i onda od početka. Noge tridesetak plesačica i nekoliko plesača i njihova tijela povijale su se kao pšenica na iznenadnoj ljetnoj neveri, a oči svjetlucale kao zvijezde na nebu bez mjesečine.
Ja sam se naslanjala na vrata, a Safetova harmonika je odzvanjala iz ugla na suprotnoj strani.
Julijana me pokretom glave mamila u kolo.
– Nije to za mene. Samo ti igraj, ti si se presvukla u djevojčicu, doviknula sam joj motreći kako poskakuje u lepršavoj čipkastoj haljini.
Nakon Užičkog kola redala su se slavonska i bosanska i pred kraj večeri jedna žena je zaplesala trbušni ples.
foto 1 – Lucija Heuchert
foto 2 – Zvonko Plepelić
foto 3 – Srđ Samardžić
foto 4 – Julijana van Dorp
foto 5 – Hartmut Topf