Uz Dan sjećanja na žrtvu Vukovara – (18.studenog 1991. – 18.studenoga 2019.)
Šaka časnih ljudi koji su do posljednjeg daha branili svoj grad
piše: Lada Franić-Glamuzina, prof. hrvatskog jezika i književnosti
Neću citirati nikoga od već poznatih i hrabrih, onih koji su pali i žrtvovali se za samostalnost domovine. Nisam dostojna uzimati njihove riječi.
To su ljudi koji su znali što je vrijedno, što su prioriteti u životu, ostali su do samoga kraja. Branili su kuću po kuću. Plot po plot. Goli i bosi, bez prave municije, slabo opremljeni, bez zimske odjeće, obuće, hrane…
Bila je to šaka časnih ljudi koji su ostali do kraja braniti Vukovar. Kao što to obično biva u životu, kad je gusto i kad treba pokazati najveći snagu i hrabrost – malo njih ostaje na prvoj crti bojišnice. Nisu svi satkani od istog materijala. Srećom imali smo tada ljude satkane od čelika i ljubavi. Ta kombinacija je nepobjediva, i kad su ih mučki ubijali, ubijali su samo njihovo tijelo, a duh živi i danas i nikad ga ubiti neće.
I zato, ne pitajte tko je to bio Blago Zadro koji je poginio 16.11. na Trpinjskoj cesti, dva dana prije konačnog ulaska četnika u Vukovar.
Ne pitajte tko je Robert Zadro, njegov sin, koji je također poginio i sahranjen pokraj oca na Memorijalnom groblju.
Tko je Branko Borković- Mladi Jastreb, tko je Mile Dedaković- Jastreb? Ne pitajte!
Tko je Marko Babić? Što je Ovčara? Tko je Siniša Glavašević, Jean-Michel Nicolier…?
Zašto se Trpinjska cesta zove Groblje tenkova?
Tko je sve branio Trpinjsku cestu?
Bili su to ljudi raznih profila: radnici, seljaci, glazbenici, poljoprivrednici, srednjoškolci, avanturisti…
Ti ljudi tvorili su dva elitna obrambena odreda: Žute mrave i Pustinjske štakore!
Ne pitajte, ljudi, istražite!
Ovi ljudi išli su na zadatke na koje se nitko nije usudio ići. Žuti mravi, Pustinjiski štakori skupa s Turbo vodom zaslužni su za velike gubitke u materijalnom i ljudskom potencijalu srpskog agresora.
Rijetki preživjeli branitelji danas žive povučeno, nepoznati, u anonimnosti, nisu tražili ništa, nisu dobili povlastice, živo skromno na rubu siromaštva… jer oni nisu tražili da im se plati to što su branili svoje, nego zato što su Ljudi, humanisti, zato što su svoju djecu i žene htjeli poštedjeti užasa… i opet bi.
Takvi, pravi heroji ostaju u sjeni, a mnogi na njihovim djelima grade karijere, kuće, vile, dvorce, jahte i firme…. Ratno profiterstvo je cvjetalo u ratu. U ratu se vidi tko je Čovjek, a tko je smeće. Tko je Čovjek u ratu taj svijetli kao zvijezda i njegov sjaj nikad ne umire, jer u mraku zvijezde jače sjaje….A smeće, zna se – kako smeće završava. Narod zna, narod pamti…
Tko danas zna za imena naših junaka i njihova hrabra djela? Nose li ulice i trgovi njihova imena?
Ti ljudi jesu veliki, časni, hrabri i zaslužuju poštovanje, naklon i sjećanje do kraja svijeta.
Naime, onaj narod koji zaboravi svoju prošlost, svoje žrtve, nema ni budućnosti. Sjećanje na njih daje nam snage za budućnost. Kad su oni mogli u takvim uvjetima, boriti se, ne predati se, slomiti zube nadmoćnom neprijatelju, što onda mi danas možemo napraviti i uz pola snage? Je li nam teško štrajkati za domovinu za koju su pali? Je li nam teško ustati se rano i staviti ove uspomene na web škole i reći: Da, ja sam u štrajku, ali za njih neću biti nikad! Njima sam na raspolaganju! Za
njih ću štrajkati jer smo mi, učitelji, rijetki koji masovno organiziramo po školama i naseljima sjećanja na njihovu žrtvu. Palimo svijeće u mraku da se prisjetimo koju su svjetlost oni slali svima nama u onom mraku koji se nadvio nad domovinu 1991.
Mi, učitelji, na Dan sjećanja na njihovu žrtvu ne štrajkamo kako bismo obilježili uspomenu na njih. Mi, učitelji znamo, da se oni nisu borili za ovakvu državu u kojoj su učitelji poniženi, roditelji rade od jutra do sutra, djeca su im sama doma, prepuštena sebi, mi, učitelji toj djeci smo često i majke i očevi, mi znamo da vi niste pali za ovakvu Hrvatsku.
I zato ćemo se boriti drugačijim sredstvima protiv mračnih sila što vuku korijenje još iz 1991. kad vama nisu dostavili oružje za kojim ste vapili da obranite grad jer se obruč JNA stezao i znali ste da vam je smrt blizu. Takvi, koji vama nisu poslali pomoć, danas nama obračunavaju koeficijente i zapošljavaju svoje poslušnike a ne stručnjake…
Mi, učitelji, rekli smo dosta! Nećete više. Nije vaša žrtva uzaludna bila. Neće naša djece bježati u Irsku, Njemačku, Finsku… Nste za to izginuli.
Sila koja je okruživala Vukovar 1991. bila je 3. vojna sila u tadašnjoj Europi. Ta vojna sila je pjevajući i slaveći na okićenim tenkovima praćena ovacijima i ružama iz Beograda krenula osvojiti Vukovar. Rekli su dajte nam samo 3 dana i Vukovar je srpski. Ta 3 dana su potrajala 3 mjeseca… tri mjeseca je šačica Vukovaraca branila svoje kuće, svoju djecu, supruge i roditelje. Mnoga nejačad su evakuirna jer strahota koja se nadvilila nad Vukovar nije birala ciljeve. Pucalo se po vrtićima, školama, bolnicama. Nije se štedjelo na municiji, imalo se, pucalo se iz daljine. Naoružani su bili do zuba jer su im oružje kupili naši očevi i majke koji su od svojih plaća izdvajali porez za JNA koja je trebala štiti sve narode u SFRJ.
No, nekako baš Hrvate te godine nisu mogli štititi. Tu su procjenu krivo izračunali, Vukovar jest pao, ne za 3 dana nego 3 mjeseca 18. 11. 1991. ali nikad nije prestao pobjeđivati i svijetliti. Postao je putokaz i uzdigao se u vječnost.
Danas se Hrvati i građani Republike Hrvatske moraju drugim borbrnim metodama izboriti za bolji život….Štrajkom obraniti domovinu od hrvata (namjereno je malo h) koji su zaboravili tko su, tko ih je postavio na mjesta na kojima ubiru povlastice i uzimaju debele dnevnice i ostalo te su zaboravili što im je zadatak. Morat ćemo ih podsjetiti i posjetiti jer nas na to obvezuju ogromne žrtve koje su pale u Domovinskom ratu.
I velika patnja koju je podnio Vukovar za bolju, za slobodnu, ravnopravnu domovinu koja će dati mogućnost besplatonog i povoljnog obrazovanja, liječenja i života svim građanima bez obzira na socijalni status, nacionalnu i vjersku i bilo koju pripadnost. Za jednakost, za pravdu! Za tu viziju ste izginuli. Ali ovo danas nije ta vizija. Nažalost.
Nek im je vječna slava i hvala na svemu što su napravili te nam pokazali put kojim mormo ići.