Anđelka Korčulanić
Mariji Jurić Zagorki
Dok si ratovala za jezik i zemlju,
žene bez glasa, muškarce bez srca,
mišljahu, um se u hlačama nosi.
Po mjeri dičnih muževa krojen,
svijet ti je dugo prešućivao ime
i bistro vrelo misli u tvojoj kosi.
Ženski list čitam, a ne znam, draga,
hoće li uistinu ikad doći vrijeme
koje bismo mogle nazvati našim.
Sitni koraci, sputani haljinama,
i nježni glasovi u uha utjecajnih
dopiru presporo, toga se plašim.
Čuvarice zatočena vremena
s obzorom na kuhinjskom oknu,
ti dobro znaš, često su majke.
U lovu na slobodu misli
poneke od njih, vjeruj, i danas
same se stave na čelo hajke.