PONEKAD RAZMIŠLJAM

Sven Adam Ewin
Bio je, kažu, Veliki prasak,
Prije trinaest milijardi ljeta
I prođe samo jedan časak
I evo nas usred našeg svijeta!

Rodiš se, plačeš, rasteš, raduješ,
Učiš, radiš, tuguješ, ljubiš,
Ponekad sit si, nekad gladuješ,
Ponekad dobivaš, češće gubiš.

Od prvog plača pa do smrti
Vrijeme zna biti kratko i dugo,
I čovjek pritom kao da sluti
Da ima možda nešto – drugo.

Neki su srcem nadahnuti,
Vjeruju u to neupitno,
Da tek u tome što se sluti
Leži zapravo – ono bitno!

Neki očajno istinu traže
U sebi i svuda oko sebe.
Tek što je nađu, ona slaže,
I srce im ponovo zazebe.

A možda opet bude isto,
K’o pred trinaest milijardi ljeta,
Koje će proći k’o potez kistom,
Do našeg ponovljenog svijeta.

I prolazeći kroz te mijene,
Pritiskat će nas ista móra,
I kroz nas prolazit će sjene
Istih pitanja i odgovora.