piše: Žarko Delač
U posljednje vrijeme sve se više govori o sindikalnim aktivnostima i akcijama osobito nakon vrlo uspješnog referenduma “67 je previše”.
Nedavno je završio i dugotrajni štrajk prosvjetnih radnika i nenastavnog osoblja, a brojne su sindikalne središnjice potpisivale ugovore o radu ili najavljuju nove prosvjede.
Reklo bi se stoga kako je na djelu zlatno doba sindikata i njihovih vođa iako možda i nije sve tako sjajno.
Naime, brojne nevladine udruge i inicijative okupile su do sada brojne pristalice svojih ideja i time pokazale snagu i način na koji se može utjecati na društvena zbivanja. Isto tako, i nastavnici organizirani mimo sindikata postigli su tijekom nedavnog štrajka značajnu medijsku pozornost i uspjeli se povezati, što potiče na razmišljanje kako se dalje postaviti u sindikalnoj borbi. Pri tome osobito imajući na umu nezadovoljstvo većeg broja učitelja i nastavnika sa zaključcima i dogovorom sindikalnih vođa s vladom.
Uvjerio sam se iz više izvora kako mnogima od njih nije jasno zbog čega im je prvi puta prijedlog vladinih pregovarača bio ponuđen na izjašnjavanje a drugi puta nije. U stvari, postavlja se pitanje zašto su vođe dviju sindikalnih podružnica na koncu samostalno odlučili o završetku štrajka i prihvatili ponudu.
Razočarani takvim ishodom učestala su ispisivanja iz sindikata uz dodatno obrazloženje: “Čemu financirati predstavnike koji imaju brojne beneficije a čelnici i tri puta veću sindikalnu plaću od zaposlenika u prosvjeti?
Posve je jasno kako se nastavnici, prema potrebi, mogu samostalno organizirati i povezati putem danas sveprisutnih društvenih mreža što su i tijekom posljednjeg štrajka pokazali. Njihove inovativne fotografije na kojima su dominirala 2 slova NE postale su poticaj i motivacija svima u školstvu da jasno pokažu svoje mišljenje i jasno opredjeljenje prema ponudi poslodavca.
Stoga i nije čudno kako su iskusni sindikalni vođe predosjetili kako im se tlo pod nogama pomiče i pojedini od njih su vrlo oštro napali nastavnike organizirane u grupama.
S druge strane, opće je poznato kako ništa nije vječno pa tako i sadašnji model i oblik rada sindikata. Oni su stvarani u drugačijim radnim i socijalnim uvjetima poput recimo mirovinskog solidarnog sustava kada je na jednog umirovljenika bilo 7 ili više zaposlenih.
Vremena se mijenjaju, stoga i na izazove promjena treba znati odgovoriti i prilagođavati se o čemu i sindikati i njihove okoštale strukture moraju voditi računa. Dok za njih ne bude prekasno i njihovu ulogu i reprezentativnost ne preuzmu građani organizirani na drugačije načine i modele.
Slažem se u potpunosti.