piše: Edit Glavurtić
11. prosinca 2002. godine, za mene je bio važan dan, kojeg neću zaboraviti dok živim. U velikoj dvorani Musikvereina u Beču gostovao je Zagrebački simfonijski orkestar, pod dirigentskom palicom maestra Šuteja.
Prijateljica koja je radila u Hrvatskom veleposlanstvu imala je za taj događaj dvije ulaznice, i pitala me želim li ići s njom.
Kad danas razmišljam o svojoj euforiji povodom tog događaja, moram priznati da je ne mogu sasvim razumjeti. Ali, malo je reći da sam dane prije koncerta živjela kao u nekom snu, prilika da u toj posebnoj dvorani slušam tako vrhunsku glazbu, davala mi je krila. I samo sam razmišljala kakav je program, što ću odjenuti, hoću li zamoliti nekog da me odveze ili ću naručiti taksi.
Tu večer pamtim u dvije slike. Na programu su bili Shostakovich i Mendelsohn, i ja sam, očarana glazbom, imala osjećaj kao da se nalazim na nekom drugom mjestu, usred velike oluje u kojoj se oko mene sve kovitlalo, pa se onda lagano gasilo, i ja sam se iz velike daljine vratila na toplo i sigurno.
Nakon što je koncert završio, vani me dočekala bečka noć od koje se ledio dah, i dok sam na Ringu hvatala taksi, vjetar me je propuhao do kosti, no kući sam svejedno stigla sretna i puna glazbe. Sljedećeg dana, a bio je to četvrtak, na poslu sam još bila opijena doživljenjima prethodne večeri, i čim sam poslijepodne stigla kući, odmah sam nazvala mamu u Zagreb da joj ispričam sve o veličanstvenom događaju. Zvala sam je svaki tjedan da izmijenimo novosti, a sad sam zaista imala o čemu pričati. Tako smo, od početka do kraja, pretresle cijelu večer, no mamu je najviše zanimalo je li mi se svidjela dvorana i jesam li se dovoljno toplo obukla.
Nekoliko dana poslije moja se euforija utišala i sve se opet vratilo u normalu. Vraćajući se s posla, iz tramvaja sam poluzainteresirano gledala izloge razmišljajući o tome što bih mogla pokloniti mami za rođendan, ali nije mi se žurilo, dar ću joj ionako dati za Božić, kad dođe u posjetu. Ne smijem zaboraviti čestitati, prošlo mi je kroz glavu, rođendan joj je ovih dana, samo moram provjeriti točan datum. Izvadila sam mobitel, lijeno pogledala kalendar, i u tom trenutku, presjekla su mi se koljena. Mamin je rođendan bio i prošao, i to na dan kad je maesto Šutej imao koncert! A ja ni jednog jedinog trenutka nisam na to pomislila, ni na taj dan, a ni dan poslije, kad sam je nazvala.
Ne vjerujući da mi se tako nešto moglo dogoditi, trčala sam duž Bersgeiggasse, pa duž Blumengasse, kao da su mi svi vrazi za petama, trčala sam da što prije stignem kući, kao da tih nekoliko minuta mogu promijeniti stvari, kao da mogu nekako neutralizirati moju strašnu nepažnju. Suze su mi se, same od sebe, slijevale niz obraze, vjetar ih je ledio, ali na srce mi je nalegla takva težina da nisam mogla prestati plakati. Utrčala sam u atelje u kaputu i čizmicama, okrenula telefonski broj, i čim se je javila, kroz plač sam jedva izgovorila što ono mi je na duši, i da mi je strašno, strašno žao što sam zaboravila na rođendan. Zaista ne znam kako mi se je to moglo dogoditi, petljala sam i zamuckivala, ali stvari više nisam mogla popraviti. Inače, nisam imala običaj plakati pred mamom, no sad se nisam mogla zaustaviti.
„Ma smiri se luda glavo, nije to ništa”, umirivao me kroz slušalicu mamin smijeh, “pa znam ja da ti mene voliš, nema ti to nikakve veze što si zaboravila, svakom se može dogoditi… smiri se mili, smiri, bit će još rođendana, čekaj samo, još ćemo mi slaviti!“
Tako me je tješila, i ja sam se nekako, teškom mukom primirila, obećavajući samoj sebi da se ovako nešto više nikad neće ponoviti. I nije se ponovilo.
Jer više nije bilo rođendana, niti je bilo prilika za slavlje. Moja je mama otputovala sljedeće godine početkom studenog, mjesec dana prije nego što bi navršila 63 godine,
Cijeli dan danas mislim na nju i prisjećam se te priče, ali ne bih voljela da pomislite da joj je tema grizodušje zbog propusta. Nije, odavno sam to sebi oprostila, jer mi je oprostila i mama. Točnije rečeno, ako ju je moj propust i zabolio, a vjerojatno jest, znam da mi ni jednog jedinog trenutka nije zamjerila. I zato se cijele te priče mogu sjećati bez gorčine. Ono što njom želim reći, i što smatram važnim da bude izgovoreno jest da se ponekad i u najvećim ljubavima, iz najboljih namjera mogu napraviti propusti i greške toliko glupe da ih čovjek ni sam ne može razumjeti. Pa ipak, dogode se. I ne možeš više natrag, niti možeš ispraviti.
I pošto sam takav propust počinila sama, dobro znam kakav je to osjećaj. Zato ne zamjeram brzopleto drugima, nego pustim vremenu, s povjerenjem da će ono ionako sve dovesti u red. Jer, ruku na srce, malo je toga što se uz dobru volju ne može ispraviti i nadoknaditi; stvari su, srećom, rijetko tako nepopravljive i konačne, kao u mojoj priči.
U kojoj je, usprkos svemu, ljubav imala zadnju riječ