Anela Borčić
Kad bila sam bila dijete i bolesna
kroz prozor sam gledala u zid preko puta naše kuće
U naborima kamena bilo je mnoštvo lica, čitav grad;
vesele oči, dječja lica u igri, Pinokiji i Švrće
profili turobnih staraca, trudnice u snu
težaci na konjima, starice i utvare jezovite
iskrivljene čeljusti, noge na glavama
povorke nekih čudnih životinja
A onda bi nona zvala oca i rekla
opet joj je vela fibra
Oni bi čekali liječnika,
a ja sam i dalje gledala u ona lica
Svako je u kamenu imalo svoje mjesto i sva su
bila ravnopravna u svojoj jezovitoj zarobljenosti
neizbježna, otisnuta kao note u mediju što ga
svi nosimo poput odijela, druge kože, oklopa
dok grijemo ga ognjištem i trošimo življenjem
i koji je uvijek naš onoliko koliko smo i mi njegovi
Vidim ko sad sva ta lica skrivena, radosna, ljutita
sve te tragove vjetrova, odmorišta sunca, treptaje
zvijezda palih davno, još prije rođenja pradjedova
lica zarobljena lica koja žele ući u mene i živjeti,
živjeti me
Vruća ko peć i ko ljeto u podne zajedno
tvrdim očevoj zabrinutoj ruci na čelu
da samo na kamenom pragu naše kuće nema nikoga
jer on je gladak ko nebo i zato sam posve sigurna
Sakrit ću se u njega dok ne ozdravim!