Iz naše arhive/ objavljeno 25.12.2019.
piše: Lada Franić-Glamuzina
Draga Sonja,
sjetih se onih davnih Božića iz moga rodnog Vrgorca kad mi je otac bio živ, baka Milka i ostala rodbina…
Koliko radosti, Bože moj, a tako je sve skromno bilo.
Kuća je morala blistati od čistoće, to bi bila velika sramota da na Božić kuća osvane prljava, bor mora sjajiti, jaslice se namještaju pomno, svaka ovčica, pastir, djetešce, figure Marije i Josipa obično bdiju iznad slamnate kolijevke…
Slamu je baka Milka iščupala iz stoga ispred štale u Vinima te po ocu poslala za jaslice, pazila je da slama ima zlatan sjaj.
Kuća je mirisla na bakalar, cimet, vaniliju, travaricu…
Uvečer u kuću ulazi baka Milka, tetke, ujaci, rodbina, susjedi…
Draga Sonja, pozdravljali su iz sveg glasa ulazeći u kuću bez kucanja nasmijani:
“Domaćiniiiiiiiii, di ste? Dobro vam došla Badnja večer i sveto porođenje Isusovo!”
Zagrljaji, radost pršti na sve strane, a časte se gosti majčinim fritulama,
kolačima, suhim smokvama, popije se pokoja rakija, vino, prošek…
Glasno se priča, a smijeh odzvanja iako je kasno. A onda u neka doba se oblačimo, i odlazimo polako…u noć.
E, to je bio doživljaj, draga Sonja!
Polako i tiho iz uskih vrgorskih uličica s raznih strana izranjaju ljudi iz polumraka, smiješe se, pozdravljaju i idu svi u istom smjeru u crkvu…
A tamo nas čeka On…
Fra Vjeko! Na oltaru svečan, ozaren, raširenih ruku…
Čekamo da progovori…
Svi iz Vrgorca znaju tko je fra Vjeko Vrčić.
Mnoge je vjerski odgojio i ostavio svoj vjerski i moralni pečat na mnogim vrgorskim dušama.
Nije to običan pečat, ljudi moji!
On je imao taj poseban dar da te zauvijek obilježi.
Mene je, također, vjerski i moralno oblikovao.
Snažan pečat na mene su ostavile njegove priče na satovima vjeronauka – za to vrijeme bili su to vrlo moderni satovi.
Naime, on je imao projektor i bijelo platno u svojoj bijeloj učionici sa svodovima što se nalazila pokraj oltara s desne strane…
Čarobna atmosfera nastala bi i potpuni muk u onom trenu kad bi ugasio svjetlo, uključio projektor, čulo se zujanje projektora, a fra Vjeko bi mijenjao slike i pripovijedao nam priče iz Starog i Novog zavjeta…
Slika, riječ i njegovo pripovijedanje, ozračje te učionice pokraj oltara na mene je snažno utjecalo.
Nisam bila poslušan učenik, pitala sam mnoga pitanja, i sumnjala.
On je strpljivo odgovarao, nekad ga ne bih shvatila do kraja…
Znao me u šali nazivati nevjernim Tomom….
Pa bi uvijek ispočetka ispričao priču zašto je nevjerni Toma jako važan za vjeru u Isusa….
Da nije bilo Tome i njegove sumnje nitko ne bi pitao, nitko ne bi provjerio rane Isusove i nitko ne bi imao dokaz da je to uistinu Isus…
A ja kao nevjerni Toma često sam sumnjala, pitala, raspravljala, tražila dokaze….
Ljutila se i ne bih se slagala…
Kad sam već odlazila iz Vrgorca na studij, draga Sonja, rekao mi je:
“Ti želiš pobjeći, a ne možeš.”
Reče on meni tako…
…i ja odoh…
I …
Odlazila sam ja i vraćala se…
I opet: odlazila i vraćala se….
I ne znam zapravo kamo da se vratim, draga Sonja?
Ovaj kič koji sada vlada, meni je stran, ne mogu mu se vratiti…
Ono što znam je to da je u mome srcu On zauvijek iskopao mjesto onome
malome djetetu koje je bilo odbačeno,
siromašno
i ponižno,
koji se rodio u štalici
i kojega prepoznaju samo rijetki…
Samo tome se mogu vratiti
i ničemu više.
Draga Sonja,
čestit Božić tebi i tvojoj obitelj
i svim ljudima dobre volje u Berlinu!
Tvoja Lada