Marica Žanetić Malenica
U tijelu mom prpošno diše
razigrana i nemirna mi duša;
vazda gladna ljepote i snova,
još ponešto htjela bi da kuša.
Slobodu ište, ja dajem je,
za let od orla nek’ traži krila,
u sudnjem času nek’ ne jeca
sužanj da je u tijelu mi bila.
A kad jednom umorna klone
s prstohvatom sreće i šakom tuge,
poći ćemo, ruku pod ruku,
u nepovrat, nema nam druge.
Nitko nas tada pitati neće
što imale smo od života cijelog
kad nas na kraju mračna tunela
čeka tek bljesak svjetla bijelog.