ČOVJEK IZ KAMENA - Hrvatski Glas Berlin

ČOVJEK IZ KAMENA

Pismo iz domovine

Postoji jedan čovjek u mom Vrgorcu, čovjek koji me naučio pasti a da se ne ozlijedim,  otresti prašinu i krenuti dalje, još snažnije.

piše: Lada Franić-Glamuzina

srce-od-kamenaDraga Sonja,

pišem ti ovo pismo iz domovine zbog jednoga sretnog razloga. Naime, danas je rođendan jednom posebnom čovjeku iz moga zavičaja. Ti, draga Sonja, znaš gdje je Vrgorac. Ti s Dinarom među obrvama,  jako dobro znaš da se  tamo u Vrgorcu u zagrljaju Biokova,  rađaju  ljudi koji nisu od kamena, a iz kamena su  izrasli. Kamen nama služi kao omekšivač, što je kamen tvrđi,  to smo  mi mekši.

Eto, draga Sonja,  tamo postoji jedan čovjek koji je imao posebnu ulogu u mojemu životu, ali ne samo u mome…

Naime, bio je stalno s loptom u nogama ili rukama. Širio je sportski virus,  stalno i bez predaje.

Draga Sonja, u ono vrijeme kada se nije ništa imalo osim jednog asfaltiranoga igrališta pokraj škole koje je služilo za mali nogomet i rukomet.

Eeeee, rukomet, ljudi moji!

Kako je taj čovjek podučavao rukomet!

Bila je to umjetnost na asfaltnom terenu opkoljenom visokim stijenama s jedne i sivoga  zida naše škole, s druge strane.

Taj čovjek je za nas, svoje učenike, učinio veliku stvar, a  toga nije ni svjestan.

Rukomet je tada u mom životu bio alfa i omega.

On je bio  trener muškoj i ženskoj reprezentaciji RK Vrgorac. Feminizam, ravnopravnost bili su u potpunosti zastupljeni i poštovali smo se,  uvijek je odnos bio fer i sportski. Sve je to On nosio na svojim leđima i gurao.  Ta strast za sportom i poučavanjem svojih učenika, taj borbeni, pobjednički duh koji je ulijevao u nas te njegova predanost koju je prenio na nas nešto je neprocjenjivo.

Posebno je to bilo važna za nas djevojke.

Poučavanje s ljubavlju i strašću onoga što se voli, uvijek ostavlja duboki trag na učenike, zbog toga je On bio presudna osoba za mene i oblikovanju moga borbenoga duha, ali bio je isto tako bitan i za ostale moje kolegice rukometašice.

Znao bi često reći:

„Kako igraš rukomet na terenu, takva si i u životu… Rukomet sve otkriva o čovjeku!“

I  bio je u pravu, u našu ekipu nikad dugo nisu mogle one djevojke koje se boje i uzmiču.

Mene je stavljao u obranu, morala sam se brzinom munje iz napada vratiti na zonu  u obranu. Uvijek me stavljao u obranu kao najvećeg borca. Znao je uvijek unaprijed što ću napraviti. Bila sam od onih koji izgaraju na terenu, padala i dizala se, nikad odustajala….

U ovom trenutku se s ponosom sjećam naše kapetanice Vanje Jerkušić, desno krilo, neponovljiva pojava, ljevoruka, ubojita s desnog krila, ona je bila rođeni vođa. Postala je medicinska sestra, a 1991. dobrovoljno je otišla vidati rane našim ratnicima  na ratišta diljem Hrvatske. Junakainja, borac, nikad se nije predavala, padala i dizala se, borila se za svoje ranjenike, nosila ih s ratišta, bila uzor, bila ratnica sa srcem izraslim na našem kamenu koje omekšava i ublažuje i najteže boli… izrasla na rukometnom igralištu.

I nju, draga Sonja, naš trener je prepoznao i uvijek joj davao kapetansku vrpcu. Naša Vanja, uvijek  i zauvijek naša kapetanica.

Znam da je i momcima rukomet bio jako bitan, ali nama djevojkama bio je iznimno važan. Rukomet tada 70-ih i 80-ih godina u malom mistu iza Biokova, bio je Škola za život.

Neponovljiva, beskrajno vrijedna i nezaboravna.

Sve smo trenirajući rukomet uz Njega shavtile ono bitno:  da bez borbe u životu nema  ništa, ni napretka, ni suradnje, ni pobjede…ni radosti, ni tuge.

Naučio nas je trčati  po vrgorskim vrtačama, okolo škole, preko parka, okolo Galića Sela, po Gradini…

Spoznale smo uz Njega, koji je davao svo svoje srce u taj rad, da smo i mi djevojke vrijedne, sposobne pobijediti, izgubiti, pasti i uzdignuti se iz poraza, početi bitku iznova i boriti se do kraja….i nikad se ne predati.

Draga Sonja, naučio nas je kako pasti i ne ozlijediti se, otresti prašinu i nastaviti dalje, još snažnije.

Naučio nas je da bez obzira na rezultat na kraju utakmice treba stisnuti ruku suparnicama, znati  čestitati na pobjedi te izaći s terena,  bez obzira na sve, uzdigunute glave ponosno jer smo dale sve od sebe, iskreno…

To je bitno oblikovalo moju generaciju 60-ih kada je kapetanica bila naša Vanja, desno krilo a ja kraj nje desni bek…No, njegov rad je bitno utjecao i na druge generacije rukometašica.

Pomalo sebično mislim da je naša generacija rođena 60-ih ipak bila posebna. Čujem da smo mi, cure iz te generacije,  mnogo toga proživjele te dobroga i korisnoga učinile u životu.

Nije bilo lako, kao što nije bilo lako ni na rukometnoj utakmici, bilo je padova, ozljeda, krvi,  borbe, pobjeda, nezaboravnih i bitnih … bilo je i poraza zbog kojih smo plakale u svlačionici i skrivale suze od trenera.

Danas je tom čovjeku rođendan! Najdražem treneru, razredniku, učitelju, susjedu:  Slobodanu Begi Stankoviću, Čovjeku  s velikim  Č.

Želim mu mir,  dobro i dug život. Život tako brzo prolazi, ali ove uspomene su podsjednik da je vrijedilo, svake kapi znoja, suze, ozljede, boli jer jedino tako spoznala sam vrijednost sreće i radosti.

Bez poraza ne bih nikad znala vrijednost pobjede. Škola za život koju  mi je dao,  spasila me mnogo puta u životu.

Dragi razredniče, a što je život nego jedna rukometna utakmica, zar ne?

Odigrati je je možemo samo jednom, nema reprize.

Odigrat ću je onako kako ste nas učili: hrabro, pošteno, do kraja iskreno, složno i odano s onima koji me podržavaju!

Pozdravlja vas vaša učenica, desni bek, Lada.

P.S.

Eto, draga Sonja, neke ljudu ne mogu izbaciti iz svog života iako ih više ne viđam tako često.

Pozdravljam te iz sivoga Zagreba, ali radosna srca!

Tvoja Lada

Related Post

Leave a Reply

avatar
  Subscribe  
Notify of